Iliri
Ljubuški kraj s obiljem vode, bogatstvom flore i faune, zacijelo je bio nastanjem u prapovijesno doba, o čemu svjedoče kameni, koštani i metalni nalazi, koji se čuvaju u Muzeju Franjevačkoga samostana Humac, najstarijemu muzeju u BiH, utemeljenom 1884.
Prvi poznati stanovnici bili su Iliri, najvjerojatnije u početku Daorsi, koje su potisnuli ratoborni Ardijejci i Delmati. Od njih su ostale brojne grobne kamene gomile i utvrđene gradine po padinama i vrhuncima brda.
Rimljani
- Rimljani su u 3. stoljeću p.n.e. zaratili s Ilirima i konačno ih pokorili početkom 1. stoljeća. Ljubuški je u upravnom smislu potpao pod Naronitanski konvent (okrug), čiji je glavni grad bila Narona, danas Vid pored Metkovića. U šest stoljeća rimskoga vladanja ostalo je dosta spomenika. Znamo poimence za dva naselja. Prvo je bila putna postaja Bigeste, koja je ležala na vojnoj cesti Salona (Solin) – Narona (Vid), oko čijega smještaja postoji dvojba među arheolozima. Jedni je smještaju u Humac, a drugi u Radišiće, nedaleko od Ljubuškoga.
- Drugo naselje Pagus Scunasticus, u predjelu Mostarskih Vrata, podigli su isluženi vojnici – veterani, koji su u znak zahvalnosti radi dodjele zemlje podigli spomenik rimskome caru Tiberiju. Na Humcu, u blizini Franjevačkoga samostana, na lokalitetu Gračine, otkopani su ostaci rimskoga vojnoga kompleksa, koji se obično naziva Bigeste. U jednome dijelu objekta nalazilo se kupalište sa saunom, koje se zagrijavalo podzemnim sustavom za grijanje (hypocausis). U objektu su pronađeni brojni ostaci keramike, vrčeva, svjetiljaka, vaza, novčića, nakita, prstenja, fibula, stakla, alata i oružja. Čini se da je riječ o pratećem objektu uz vojni logor (canabae). Po brojnim nadgrobnim natpisima znamo da su u Ljubuškom boravili dijelovi rimskih legija: Legio VII, Legio IV. Flavia Felix, Legio VIII. Augusta, te pomoćne vojne postrojbe, kohorte: Cohors I. Belgarum, Cohors I. Lucensium, Cohors III. Alpinorum i druge. Premda nisu posebno istražene, u Ljubuškom su zasigurno egzistirala brojna poljoprivredna imanja, villae rusticae. Zna se da su postojale i ranokršćanske crkve, bazilike, od kojih prednjače one u Vojnićima, Vitini, Proboju i Crvenom Grmu.
Nakon dolaska slavenskih i hrvatskih plemena od 7. stoljeća ljubuški kraj počinje nazadovati. Spomenici iz razdoblja ranoga srednjega vijeka rijetki su. Ljubuški je vjerojatno ulazio u sastav hrvatske županije Rastoke, koju u 10. st. spominje bizantski povjesničar car Konstantin Porfirogenet. Iz tog doba zanimljivi su nalazi karolinškoga oružja, mačeva i ostruga, te Ljubuške ploče, kamena spomenika s cvjetnim pleternim ukrasom, tipičnim za starohrvatsko ranoromaničko razdoblje 9. – 11. st. Ipak, najčuveniji je spomenik ljubuškoga kraja Humačka ploča, natpis na starohrvatskoj ćirilici s primjesama dvaju glagoljska slova. Govori o gradnji crkve Sv. Mihovila, koju podiže izvjesni Kresimir i njegova žena.
Srednji vijek
Po brojnosti značajni su srednjovjekovni spomenici stećci, kojih je na 45 lokaliteta evidentirano oko 600 primjeraka (Studenci, Klobuk, Zvirići, Bijača, Hardomilje, Grab, Veljaci i dr.). U 14. – 15. st. podignuta je na vrhu Buturovice tvrđava, koja se obično pripisuje hercegu Stjepanu, premda je starija od njega. Osim hercega Stjepana Vukčića Kosače i njegovih sinova ističu se u 15. st. velikaši Radivojevići - Jurjevići - Vlatkovići. Krajem 14. st. spominje se i selo Veljaci, koje je bosanski kralj Dabiša darovao svojoj kćerci Stani. U pisanim izvorima Ljubuški se prvi put spominje 1444. pod nazivom Lubussa. Zna se da je imao podgrađe i crkvu, vjerojatno na predjelu Crkvina oko današnje crkve Sv. Kate u središtu grada, gdje je pronađena dobro klesana kamena nadgrobna ploča.
Osmansko Carstvo
- Ljubuški je pao u turske ruke vjerojatno 1472. ubrzo nakon pada Počitelja. Turci su učvrstili i proširili tvrđavu, dogradili bedeme s puškarnicama i blizu tvrđave podigli džamiju, čiji je graditelj 1558. bio konvertit Nesuh-aga Vučjaković. Ljubuški, koji je u osmansko doba imao status kale (tvrđave), pripadao je Imotskom kadiluku do 1718., a nakon toga sam postaje sjedištem kadije. U to doba često ga napadaju hajduci iz Primorja i Dalmatinske zagore. Znamenit čovjek iz 18. st. svakako je fra Lovro Šitović, pisac hrvatske gramatike i pismarice, inače podrijetlom musliman rodom iz Ljubuškoga. U 19. st. za Ali-age Rizvanbegovića u Veljačkom polju uzgaja se riža i sade se masline.
Berlinskoga kongresa Austro-Ugarska vojska pod vodstvom generala Jovanovića ušla je 2. kolovoza 1878. u Ljubuški. U austro-ugarskoj upravi Ljubuški je doživio značajan gospodarski razvoj. Udareni su temelji vinarstvu i uzgoju duhana, izvršena je melioracija Ljubuškoga polja, sagrađene su ceste, mostovi, ustrojio se katastar i podigle se upravne zgrade, crkve i samostan. Utemeljeno je i Hrvatsko kulturno društvo "Napredak". Godine 1906. zabilježen je i štrajk u Duhanskoj stanici, kada su radnici tražili veće nadnice.
Prvi i Drugi svjetski rat
Prvi svjetski rat nije donio dobra Ljubuškome, već glad, neimaštinu i bolesti. Nazadak se nastavio i u razdoblju Kraljevine SHS, kada su mnogi Ljubušaci iseljavali u prekooceanske zemlje. Na političkom polju intenzivira se rad Hrvatske seljačke stranke i njezina prvaka Stjepana Radića. U travnju 1941. kada je ustrojena Nezavisna Država Hrvatska, Ljubuški je kao kotar pripao velikoj župi Hum. U sam ratu u Ljubuškom kotaru nije bilo puno žrtava. Međutim, početkom 1945. i na čuvenu Križnome putu nakon kraja II. svjetskoga rata stradali su mnogi civili iz ljubuškoga kraja, njih oko 2.000.
Jugoslavija
- Razdoblje 1945. do 1990. vezano je za socijalistički i komunistički sustav FNRJ i SFRJ. Na političkom planu gašena je svaka sloboda i nacionalna samostalnost. Mnogi Hrvati počeli su nakon 1960. odlaziti na tzv. privremeni rad u Njemačku, Austriju i druge europske zemlje. Ipak, zahvaljujući dobrim dijelom kapitalu ljubuških iseljenika grad i općina počeli su se razvijati na industrijskom i gospodarskom planu. Nikle su tvornice, elektrificirala su se i telefonizirala mnoga naselja, izgrađene su ceste, crkve, škole i groblja.
Rat u BiH
- Godine 1990. u studenom su održani prvi poslijeratni višestranački izbori. Pobijedile su stranke hrvatskoga nacionalnoga predznaka. Mir nije dugo trajao. Ratna prijetnja otpočela je 1. listopada 1991. kada su srpsko-crnogorske snage napalo hrvatsko selo Ravno. U travnju 1992. rat je stigao do Ljubuškoga. Zrakoplovstvo JNA bombardiralo je grad i druga naselja. Pale su prve civilne žrtve. U Domovinskom ratu u razdoblju 1991. – 1995. na bojištima Bosne i Hercegovine i Hrvatske živote je izgubilo pedeset Ljubušaka.
- Nakon mirovnih pregovora 1994. u Washingtonu i 1995. u Daytonu, Ljubuški je u okviru Federacije Bosne i Hercegovine ušao u Zapadnohercegovačku županiju, zajedno sa Širokim Brijegom, Grudama i Posušjem.
Bookmark/Search this post with
