Prljavo lice nacije i blijedo Hrvatstvo!

Kreševska je deklaracija jedan od najznačajnijih sporazuma koje je «razjedinjeno» hrvatstvo u BiH donijelo u zadnjih nekoliko godina, ako ništa drugo simbolizira zajedničku inicijativu.

Nažalost ta je deklaracija «bačena» u politički podrum i na tom se komadiću papira nakupio debeli sloj prašine.

Tko se zapravo danas u BiH poigrava hrvatstvom i hrvatskim interesima? Zašto i na koji način?

Hrvata u BiH je danas oko 520 tisuća. Imaju svoje sveučilište, kulturu, jezik, znanstveni krug, drugu državu preko granice, pametnu i bogatu dijasporu, te Crkvu s jakom duhovnom potporom. Pa pokušajmo raščlaniti sve ovo.

Fabusovci sjede u udobnim foteljama i upisuju poslijediplomske studije.

Sveučilište bi trebalo biti središte znanja, izvor nacionalne snage i znanstvene riječi, studentskog korektivnog entuzijazma i mjesto znanstvene samostalnosti. Mostarsko sveučilište danas nije po mjeri Hrvata već samo jednog političkog lobija koji ga želi kontrolirati.

Tko je u zadnjih nekoliko godina pričao o uspjehu nekog profesora ili studenta s ovog sveučilišta? Nitko! Pričalo se o 128 pojedinaca s neznanstvenom diplomom Fabusa iz Srbije i više desetaka njih s neznanstvenom diplomom Agronomskog fakulteta u Mostaru.

Teme su bile uvezene prostitutke za profesore i cijene ispita koji su se polagali onako «grupno» u restoranima i hotelima. Mnogi pravi profesori su šutjeli i iz mjeseca u mjesec čekali crkavicu od plaće. Pločnici i sada pričaju o plaćanju ispita i točno se znaju osobe koje su veza po pojedinim općinama.

Gdje su trenutačno fabusovci? Sjede u udobnim foteljama i upisuju poslijediplomske studije. Oni nemaju pojma kako izgledaju prostorije fakulteta Fabus, a znanje nije ni ušlo u njihove uši.

Pravi studenti i profesori šute i nikako se ne znaju upitati - kako naša sadašnjost ide u budućnost. Pa kako govoriti o znanstvenom krugu, koji je pasivan i sramežljiv, kojeg nema tko povući iz znanstvene letargije za ozbiljnim javnim angažmanom?

Hrvatski jezik nije ravnopravan. Dijaspora se distancirala.

Više od desetljeća tražimo javne medije na hrvatskom jeziku. Na televiziji opet kao u komunističko vrijeme gledamo dan ćirilice i dan latinice, a o jezičnom izražaju novinara ne trebamo trošiti riječi.

Ogroman zanos zajedništva iz devedesetih mobilizirao je cjelokupnu dijasporu, koja je nakon rata za tuzemne političare postala prejak «suparnik» s idejama, iskustvom, intelektualnim i gospodarskim potencijalom, a što je najgore za sadašnje obnašatelje vlasti, one iz komunističkog sustava, a puno je njih, ostala je ideološki neprihvatljiva.

Šporki političari s komunističkim naslijeđem Crkvu žele iskoristiti i ispolitizirati, postaviti je kao potporu vlastitoj interesnoj skupini, ne mareći za društveni i nacionalni gubitak koje takvo djelovanje donosi. Nije čudno da su kod nekih svećenika i uspjeli.

Predizborni skup HDZ Ljubuški, listopada 2008.

Kako onda procjeniti i ocjeniti koju su to dvije hrvatske politike koje se međusobno suprotstavljaju u BiH?

Kroz tako postavljeno pitanje dolazimo do dva HDZ-ea koji čine «devedesetaši» i «hadezekani». Na jednoj je strani Božo Ljubić, a na drugoj Dragan Čović.

Dragan Čović je osoba bez istinske hrvatske političke orijentacije, politički je autokrata i dokazani manipulator koji po potrebi mijenja boju dresa, sve kako bi sebi i vlastitom interesnom trustu donio vlast i novac ne mareći za status i potrebe Naroda.

U političkom smislu doveo je Hrvate sa svojom strankom HDZ BiH u najnezavidniji položaj od rata do danas. Praktikant je i utemeljitelj principjelne koalicije, ali samo sa svoje strane, s SDA. S društvenog stajališta hrvatski je bitak u BiH potpuno dezorijentirao praveći društvenu hijerarhiju protivno svim društvenim zakonima.

Kada bi netko ovu moju sumornu poziciju Hrvata u BiH procjenio netočnom bio bih najsretniji čovjek.

Čović je jasno kazano na čelu stranke koju vodi s kadrovicima odgojenim u komunizmu i nekolicinom korumpiranih političara s početka devedesetih. Takav krug ljudi stvorio je prljavo lice Nacije i blijedo hrvatstvo.

Za njih su intelektualni dometi pošast, narod je masa kojoj treba kora kruha i pokoja igrica. Gospodarski interesi, socijalna i funkcionalna država su tabu tema isključivo zbog neznanja onih s lažnim diplomama, koji bi ova pitanja, po sili sadašnje funkcije, morali sprovoditi u djelo.

Po riječima jednog mog veoma dragog fratra, manipulatorski vrhunac Čović je pokazao uplitanjem u izbor provincijala Hercegovačke franjevačke provincije. Na našu sreću u svojoj namjeri nije uspio, ali trebamo se upitati do kojih granica seže njegova drskost.

Čović nema nikakvu nacionalnu strategiju. Njegova strategija je kako zaštititi vlastiti lik i djelo s što dužim političkim «plivanjem» u BiH. Što duže pliva on je sve sigurniji.

Pokušaj dezintegracije HDZ 1990 je njegova poganska politika, kojoj nije bitno hrvatsko zajedništvo, već negativistička autokratska politika koja svoje temelje vidi na društvenoj retardaciji.

Na ovu moju tezu možete reći kako pretjerujem ili da je možda Čović htio dobro, ali je iz razno-raznih razloga ispalo mnogo loše. Idealno loše za njega bi bio dobar rezultat.

Božo Ljubić vodi pozitivnu politiku poradi interesa Hrvata u BiH. Ako ništa drugo zaustavio je Čovića, zaustavio je negativni društveni tijek osnutkom HDZ1990. Za razliku od Dragana ima dijametralno suprotan politički temelj, osoba je koja može zavrijediti povjerenje Hrvata ma gdje bili.

Uvjeren sam da će politički nadživjeti Čovića, usprkos previranjima i u vlastitoj stranci. Ljubić mnogo ozbiljnije shvaća hrvatski trenutak u BiH ne samo od Čovića, dodajem i Martina Raguža, pa tako i od mnogih nestrpljivaca koji bi se prodali za judine škude.

Prljavo lice nacije operimo sami, demokratskim zajedništvom i hrvatskom političkom iskrenošću, a ne manipuliranjem za sebe ili nekog drugog. Vedro lice nacije će biti onog trenutka kada se promjeni gospodarska, sociološka, kulturološka i ina slika društva u kojem Narod obitava.

Stanje nam je preozbiljno da bi se ovako neodgovorno igrali s njim.

Zato nam ne trebaju manipulatori već ozbiljni političari.