Luka

Priča kaže da se iz Drinovaca (Bekija) krajem 50-tih godina u Ljubuški doselio Luka Šimić.

piše: Kemal Mahić

Kupio je kuću na starom Pazaru gdje je otvorio krojačku radnju.

Svi prolaznici za Žabljak, Gožulj, Mostarska vrata morali su proći pored krojačke radnje i kuće Luke Šimića. To znači da smo gotovo svakodnevno susretali ovaj lik zajedno sa njegovom suprugom Slavom i djecom: Olgica, Smilja, Ljuba, Ljilja i Nedjeljko “Braco”. Da smo se samo pozdravljali sa obitelji Šimić, ostavilo bi traga u našim životima. Naravno, osim pozdrava, bilo je razgovora, ”svraćanja”, čašćavanja, čestitanja i odnosa koji su izgrađivali prijateljstvo među nama. Pobrišćani su odrastali sa Lukinom djecom, učvršćujući komšijske odnose pune ljubavi, senzibiliteta i emocija. Sve Lukine djevojke kao i “Braco” bile su aktivne u društvenom životu, kao sportistkinje ili kao izviđači. Luka je danonoćno bio za “mašinom”, sa iglom i koncem, okupljajući u svojoj radnji znane i neznane. Većinom je krojio i šio kape, koje je prodavao na sajmovima diljem Hercegovine.

U njegovoj radnji najviše se govorilo o politici. Luka je slušao na radiju “Glas Amerike” sa Grgom Zlatoperom na čelu, radio London, radio Madrid i nije se odvajao od “radija”. Više je vjerovao “radiju” nego što bi vidio svojim očima. Želio je da se Jugoslavija uredi demokratski i zbog toga je često bio u “svađi” sa sagovornicima. Često smo se pitali, s obzirom na cenzuru, kako Luka slobodno sluša sve te strane radio stanice, iako je prošlost govorila da slušanje stranih radio stanica je “opasno” po ličnu slobodu. U tome je Luka bio hrabar i prosto nas “tjerao” da i mi poslušamo glasove Zapada koji su tražili sagovornike u eks Jugoslaviji.

Druga “vječna tema” u njegovoj radnji su bili rezultati NK”Hajduk”, Split. Luka je obožavao ovaj klub, pa je svoju ljubav prenio i na djecu. Posjetitelji njegove radnje su komentirali rezultate i igre “Ajduka”, pristrasno i vatreno, izazivajući navijačka (ne)slaganja. Sve ovo je dovodilo mnoge goste u radnju pa je na Lukinoj “krivini” život pulsirao i sve novosti, bilo političke ili sportske su pretresane od Lukinih prijetelja i poznanika.

U pozadini kuće, sa druge strane ceste, Luka je napravio vinograd, kojeg je obrađivao svake godine. Tako je imao svoje vino i rakiju, koje se često pilo u radnji na zadovoljstvo kupaca, mušterija i dokonih posjetitelja.

Djeca su rasla, pohađala škole. Četiri sjajne i lijepe djevojčice privlačile su mnoge momke. Oko Lukine kuće “obigravali” su mnogi a najuporniji su bili Mucić (Olgica), Mujo Džildo (Smilja) i kasnije Mladen Landeka (Ljilja). Tako su se udale djevojke Luke Šimića i napustile Pobrišće: Olgica u Sarajevo, Smilja u Njemačku, Ljuba u Beograd, Ljilja na Bučine. Ostao je samo “Braco” sa roditeljima. Nakon neuspjelog braka “Braco” je iznenada umro na žalost roditelja i komšiluka u Pobrišću. Tragedije su se nastavile smrću Luke a nešto kasnije i njegove supruge Slave. Ostala je prazna kuća. Svi to primjetimo kada prolazimo pored Lukine kuće u kojoj je bujao život, radost, smijeh, muzika. Tužni smo što više ne vidimo draga lica koja su odrasla sa nama. Oni su bili dio naših života i njihov odlazak je odlazak i dijela nas.

Razlog pisanja ovog teksta, pored poštovanja kojeg osjećam prema djeci Slave i Luke Šimić je spoznaja da Luka i Slava u toku rata 1992-1995 nisu zaboravili na svoje komšije kao mnogi drugi. Saznanja govore, da su pomagali izbjeglicama u Ljubuškom, kao i komšijama muslimanima na razne načine. Luka Šimić, koji je u doba Jugoslavije, bio nacionalno osvješteni Hrvat i katolik, nije dozvolio u “zla vremena” da ga ponese nacionalni zov i da zaboravi sve ono što je u prteklih četrdeset godina doživio dobroga sa svojim komšijama. Njegov gest je pobjeda čovjeka nad samim sobom. To pamtimo! To cijenimo! To ne zaboravljamo! Zato Luku, njegovu Slavu i djecu ne prepuštamo zaboravu.

To su naši “pravednici”.

Kemal Mahić, profesor [ ljubusaci.com ]