Imaju li prosvjetari nadu?

Nada je odlučujući i sastavni dio svakog pokušaja da se naš društveni sustav promijeni i da se učini životnijim svjesnijim, umnijim…

Piše: Pasha

Franz Kafka je veoma lijepo opisao jednu takvu rezigniranu i pasivnu nadu u jednoj epizodi romana „Proces“…

Neki čovjek odlazi pred vrata koja vode u nebo /ka zakonu/ i moli vratara da uđe. Vratar kaže da ga ne može odmah pustiti. Istina, vrata vratara su otvorena, ali čovjek odlučuje da radije pričeka dok ne dobije dopuštenje da uđe. On dakle, sjedi i čeka… Danima, godinama… Ponovo moli da mu se dopusti da uđe, ali uvijek i iznova dobiva odgovor da još ne može da dobije dopuštenje. U toku svih tih godina čekanja, čovjek promatra vratara skoro neprekidno, i vremenom upoznaje čak i buhe na njegovoj krznenoj jakni, Naposljetku on stari i bliži se smrti. Tada prvi put postavlja pitanje: „Kako je došlo do toga da nitko osim mene nije tražio dopuštenje da uđe?“.

Vratar odgovori: „Ovdje inače nitko i nije mogao da dobije dopuštenje, jer je ovo bio ulaz određen samo za tebe. Sada ja odlazim i zaključavam ga“.

Starac je bio suviše star da bi shvatio, a možda ne bi shvatio i da je bio mlađi. Vladari imaju posljednju riječ; ako oni kažu ne, on ne može ući. Da je imao više nego onu iščekivanu, pasivnu nadu, on bi jednostavno ušao, a njegova hrabrost da se ne obazire na vladare, birokrate, bila bi jedan akt oslobođenja i odvela bi ga u veličanstven dvorac…

U nas, sve po starom, neka nova vrsta ljudi – političari, čijoj prirodi je svojstvena težnja da ostanu zagonetka do izvjesne točke - „političari budućnosti“. Oni bi htjeli da imaju pravo, možda i da nemaju, al jedno je sigurno: „Svi oni su do sada voljeli svoje istine, svoj narod, svoje djelatnike…“.

Takvi političari nam govore iz dana u dan: „Moj sud je moj sud i nitko drugi nema pravo na njega…“

Upravo takvi političari, koji su svojom jednakošću pred Bogom, bolje rečeno „jednakošću sa Bogom“, dosad vladali sudbinama naših ljudi, sve dok nisu napravili i odgojili jednog smanjenog, gotovo nevidljivog, jednog gotovo smiješnog tipa, nekakvu brdsku životinju, nešto dobroćudno, boležljivo i osrednje – našeg prosvjetnog djelatnika, našeg profesora, nastavnika, učitelja, … .

Ljudski život postaje roba. Animalno pravo jačeg je uspostavljeno kao princip za rješavanje društvenih nesuglasica, gdje se zakon ulice prenosi na institucije i obratno. Nasilje postaje dijelom političkog mentaliteta, ono se neće primjenjivati samo nad neistomišljenicima i političkim protivnicima već i nad manjinama, alternativnom skupinom građana, nad jezikom, kulturom i svakim oblikom stvaralaštva. Ako kojim slučajem „utjerivanje straha u kosti“ ne izazove očekivanu masovnu blokadu, nasilje ne prestaje, već poput lavine poprima „sustavni oblik“ – nepoznati počinitelji se preoblače u službene odore.

Politička propagandna mašinerija uz interventne zakone za minimalnu cijenu emitira iluziju života. Pravda biva zakonski poduprta jedino ako nema nikakvih štetnih političkih konotacija.

Profesionalna čistka impozantnih razmjera posijala je strah kao kriterij, a političku podobnost kao uvjet uspinjanja na hijerarhijskoj ljestvici...

Mnogi ljudi su kao Kafkin starac.

I naši prosvjetari su kao Kafkin starac.

Istina, oni se nadaju, ali njima nije dano da djeluju prema pobudama svoga srca i dok god im političari ne daju zeleno svjetlo, oni čekaju, čekaju, čekaju...

Gdje nada prestaje tu se život završava – stvarno ili kao mogućnost.

pasha