"Hasanaginica" , najljepša bošnjačka balada, vrhunski je domet narodne poezije. Prevedena je na mnoge jezike i kao remek djelo uvrštena u svjetsku kulturnu baštinu. Ovu fascinantnu ( žalostnu pjesancu ) prvi put je objavio talijanski opat, biolog i putopisac Alberto Fortis 1774. godine.
Iako je spjevana prije dva i po stoljeća i dalje je puna tajni. Ne znaju se njen autor, vrijeme i mjesto nastanka, prva ,originalna varijanta, povijesne osnove, posebno povijesni identitet njenih likova.
Jedan od glavnih likova u pjesmi je Hasan, bogati aga, prekaljeni ratnik serhatlija, oženjen iz begovske porodice, otac petero djece.
U verifikaciji povijesnosti lika Hasan-age nailazi se na niz teškoća. U muslimana je vrlo rašireno ime Hasan ( tur. Hasan-lijep, naočit ) , a unekim porodicama je dominantno. Pored ličnog imena u Osmanlija obično je stajala titula, često ime oca, nekad etnik mjesta porijekla, rijetko porodično ime ( prezime). Tako se dogodilo da je u periodu postojanja imotskog kadiluka u dalmatinskom zaleđu živjelo više Hasan-aga, sa bitnim razlikama u socijalnom položaju i nivou povijesnog značenja.
Fra Karlo Jurišić je , u potrazi za povijesnim identitetom Hasan-age u pisanim izvorima od 1560. do 1717. godine našao nekoliko osoba s tim imenom koje su živjele u Zadvarju, Mostaru, Makarskoj, Vrgorcu, Gabeli; Zaostrogu i Prološcu. Autor se s pravom pita koji je od njih bio junak balade; možda jedan; a možda ni jedan od njih.
U samostanskoj arhivi u Makarskoj čuva se jedan nedatirani dokument-propusnica potpisana od imotskih aga; nekom fra Luki da može slobodno doći u Imotski da liječi Hasan-agu ( Nosilac ove isprave jest siromah po imenu Luka; koji se šalje uposlovima jadnog i sažaljenja vrijednog Hasan-age ). Fra Jurišić zaključuje da bi se to lako moglo odnositi na Hasan-agu Arapovića; dizdara Zadvarja.
Stjepan Banović tvrdi da je muž nesuđene kadinice kninski ratnik Kuna Hasan-aga; poznati junak narodne epike Knina; Udbine i Novog pod Velebitom. Autor dokaz vidi u udaji Hasanaginice u Imotski; mjestu između Knina i Kupresa.
Čuveni vajar Meštrović slušao je i zabilježio pjevanje očeve majke o Hasanaginici injenu priču da je ( Kuna Asan Aga ) bezdušno otjerao ženu od petero djece i da je tobio sevep njene smrti.
Učeni Hasandedić iznosi pretpostavku da je opjevani Hasan-aga zapravo Hasan-pašaVlahović iz Sovića. Naime; Vlahovići su 1617. godine bili dizdari tvrđave Zadvarjei imali su svoju kulu i rezidenciju u Sovićima. Događaj se zbio u kuli u Sovićima ili bar u pojasu Proložac - Vitina - Ljubuški - Čapljina; a ne u Zagvozdu. Hasandedić ne odbacuje pretpostavku da su se i dvori begova Pintorovića; roditelja Hasanaginice; nalazili negdje oko Ljubuškog.
U istraživanju povijesnog identiteta Hasan-age više pisanih izvora upućuje na Hasan-agu; dizdara Zadvarja. Bio je posjednik župa Zagvozd i Grabovac; a stanovao je u Lukovdolu gdje se i danas nalaze ostaci njegove kule. U stalnim borbama na granici postao je prekaljeni ratnik i čuveni mejdandžija.
O tom Hasan-agi opat Pavle Šilobadović u svojoj kronici piše:
- 1664.; miseca ilinšćaka na 7. harambaša Parać; samo 6o junaka; otiđe u planinu inamiri se u Zavelimu na Harapoviće; onde se pobiše; 3 živa uhitiše; 2 glavuodsikoše; i Turci se dobro podniše; 1 našeg ubiše i Paraću ruku pribiše; a ostalisvi zdravo f. B. Gosp.
- 1664.; miseca listopada na 20. biše tri mejdana pod Kozicom Mati Bilosaljić iTurčin iz Ljubuškoga i rani Turčina vrlo po ruci-i Grgur Perić iz Živogošća imenomDeranja; a Turčin od Mostara harambaša Harapović; ali Turčin rani našega po livojruci ter vrlo-i Jivan Medvidović imenom Galijot; a Turčin od Mostara harambaša odbanduri.
Hasan-aga je poginuo 17. marta 1669. godine u okršaju sa primorskim četnicima:
- 1669.; miseca marča na 17. budući otiša Ilija Bogdanović u četu; samo 6 druga;ter ošpija Turke na Zadvarju i poruči po ostale četnike da dodju; i podje ji 80ljudi k njemu i uzeše kulu na Poletnici i u kuli 3 kršćanina. Kulu opališe; izašli Turci iz Zadvarja na pomoć; ali ji naši dočekali u busiji; 3 ubili a jednoga živa dovedoše. Ubiše Hasanagu Arapovića i to tako.
U proznom dijelu ( Razgovora ugodnog ) Kačić o smrti Hasan-age piše:
Na 1669 marča na 16. Otiđe osamdeset vojnika s Makarske na Zadvarje; uzeše kulu u Poletnici; pak je upališe. Vidjevši Turci Zadvarani da kulagori; izađoše njoj na pomoć; i dočekaše ji Makarani pak se s Turcima pobiše: tri vrsna ubiše Turčina; a jednoga ufatiše živa. Pogibe na tomograšu Asan-aga Orapović; silni mejdandžija; koji biše na mejdanu ranio Deranju ajduka pod Kozicom; i posiče ga Tadija Kulišić. Baš se biše junak na junaka namirio.
U ( Ragovoru ugodnom ) su i stihovi:
Di je sada zmija od Mostara;
po imenu Turčin Hasan-ago
Orapović; silni mejdandžija ?
Pogubi ga Kulišić Tadija
na Zadvarju; više sinja mora.
Dvori zadvarskog dizdara su ubrzo poslije njegove smrti opljačkani i zapaljeni:
- 1669.; miseca ilišćaka na 16. Naša četa podje na Vinicu i palili dvore Dizdara od Zadvarja i našli dosta robe svakojake; donili svekoliko što vridi i svi zdravo.
Arapovići su 1669. godine ili malo kasnije izbjegli iz Zagvozda u Ljubuški i Vitinu gdje su neki prihvatili katoličku vjeru. Prema sačuvanim župskim maticama od 1748. godine u Mostaru, pleme Arapovića se prvi put spominje tek 6. januara 1787. godine. To pobija tvrdnju Šilobadovića i Kačića da su Arapovići od Mostara.
Podaci o ljubuškim i vitinskim Arapovićima su vrlo oskudni. Mehmed-beg Ljubušak u pismu svom prijatelju fra Grgi Martiću 1870. godine piše za nekog Nikolu Arapovića da je naše gore list i da će kao član velikog medžlisa ( vijeća ) u Sarajevu reći istinito sve što ga fra Grga bude pitao za naše krajeve. Prema jednom oglasu javne prodaje nekretnina; u ljubuškoj mahali Kokot je 1898. godine stanovao neki Ivan Arapović,koji je; pored kuće; bašće i nekoliko njiva; imao i jedan dućan u gradu. Slični oglasi u tom periodu potvrđuju da su Arapovići živjeli i u Vitini.
U narodnoj predaji Orapović se navodi i kao ( Orap ). U toku 1648. godine fra Petar Kumbat je podigao ustanak i orobio i zapalio preko osamdeset turskih kula i dvorovau Imotskom i njegovoj okolini. Taj događaj je sto godina kasnije opjevao fra Filip Grabovac u svom "Cvitu" i štampao u Veneciji. Na jednom mjestu u "Kumbatovoj pjesmi" se navodi:
Osamdeset kula porobiše;
a još veće bilih dvora biše.
i porobi Orapove dvore.
Fra Klement Bušić; odličan poznavalac povijesti Imotske Krajine i lokalnih narodnih predanja; tvrdi da se Hasan-aga prezivao Arapović i da je njegovo pleme iz Ljubuškog; gdje još i danas žive:
Hasan-aga zvao se kućom Arapović ( to pleme; koliko je meni poznato; još živi u Ljubuškom ). Dvori su mu bili u Vrdolu ( Vrdovo ); današnji Zagvozd i Župa; selana sjevernom obronku Biokova; otkle je najlakši uspon na Biokovo. Rane je zadobio od kršćanskih četnika; koje je organizirao sa svojim u Dalmaciji pomagačima general Foskolo za vrijeme Kandijanskog rata ( 1645-1669. ) da svuda gdje mogu napadaju Turke i robe njihove dvorove e bi ih tako što uspješnije istisnuo iz Dalmacije.
Bušićev rad; objavljen u ( Jadranskoj vili ) 1930. godine je prvi i jedini do sadapisani izvor koji potvrđuje da je Hasan-aga Arapović; junak ( žalostne pjesance ); rodom iz Ljubuškog.
Bušićevu tvrdnju da je Hasanaga iz plemena Arapovića; prihvatio je imotski povjesničar; učeni Ante Ujević:
Prva historijska ličnost koja je nesumnjivo postojala za čitavo vrijeme turskog vladanja u Imotskom; jest imotski kadija. Druga; isto tako poznata historijska ličnost; jest Hasan-aga Arapović; koji je za turskog vladanja imao nekoliko sela Imotske krajine u svojoj vlasti.
Hasan-aga poručuje vjernoj ljubi da ga ne čeka ( ni u dvoru ni u rodu ); što značini u Zagvozdu gdje su mu bili dvori; niti; vjerovatno u Ljubuškom; kod njegove rodbine:
Kad li mu je ranam bolje bilo
ter poruča vjernoj ljubi svojoj:
"Ne čekaj me u dvoru b'jelomu;
ni u dvoru; ni u rodu momu !"
Kad je ( dobra kada i od roda dobra ) isprošena za imotskog kadiju; svatovi su pošli iz Ljubuškog; a ne iz Zagvozda. O tome govori vrgoračka verzija narodne predaje:
Nesretna mlada je na putu iz Ljubuškog za Imotski sa svatovima prošla kroz Vrgorac i prenoćila u kući predaka narodnog pjesnika i serdara Ante Pervana Prže u Kokorićima. Kod tog Pervana bio je 1772. godine višednevnim gostom venecijanski opat; prirodoslovac i putopisac Alberto Fortis koji je baladu o Hasanaginici mogao čuti i od gostoljubivog domaćina; za kojeg Fortis kaže da je vrstan pjesnik odličnih lirskih i epskih pjesama.
U Vrgorcu je postojao bunar Muminovac ( zatrpan je kad se gradila pijaca ) na kojem se je; prema predaji; napajao konj jednog Hasaginičinog svata, nekog Mumin-age.
U tragediji ( Imotski kadija ) Nikole T. Đurića; napisanoj 1919. godine; majka imotskog kadije Mirze, Đulizar-hanuma i njen brat; dajo kadijin; Ašir efendija; su iz Ljubuškog. Svatovi polaze iz Ljubuškog; a ( mladu) je imotski kadija prosio prije njene udaje za Hasan-agu:
Kad prvi put ga nije dopala,
Za uvijek je za njeg' propala.
Radmila Pešić kritikuje savremeno identificiranje likova u ( Hasanaginici ) kao plod ( vještačkog novog stvaranja tradicije ), a Maja Bošković-Stulli iznosi zanimljivo mišljenje da je Hasanaga opće ime naših narodnih pjesama, ali u cjelovitom kontekstu ove pjesme; vezane za Imotski; njegov bi životni model mogao biti Hasanaga Arapović.
Nada da je bar djelomice otkriven povijesni identitet Hasan-age gasi se kada se razmisli o navodima Husage Ćišića *:
I ovaj ( Harambaša Harapović od turski banduri ) je; takođe izum fra Pave Šilobadovića, jer ne samo da u našim krajevima nije bilo nekih Harapovića; nego nije ni moglo biti ( Harambaša od banduri ); pa je takav naziv sam po sebi apsurd.
Husaga Ćišić je izuzetno dobro poznavao prošlost Mostara i Hercegovine u osmanskom periodu. Znao je i stabla mnogih hercegovačkih bošnjačkih porodica; posebno svoje. Ljuba Hasanaginica je; po porodičnoj predaji; njegov predak i o njoj je; kao i događajima opjevanim u baladi; govorio mnogo manje nego što je znao. Po Ćišiću, taj tragični dio porodične kronike odigrao se u Imotskom gdje je Hasanaga imao kulu.
Oto i Liza Bihalji-Merin su davne 1954. godine bili u posjeti Husagi Ćišiću u Mostaru i o sudbini Hasanage su zapisali njegovo kazivanje:
Hasanaga je ranjen u borbi protiv Mletaka. Kod Imotskog; na prostranom polju; stajali su beli šatori i po njegovom pobedničkom povratku. Posle nesreće; koju je porodica ćutanjem zastirala; kao što se zastiru ogledala u kući koju žalost zadesi, a koju su pesnici u znaku svemoćne ljubavi glasno proneli kroz zemlje i vremena; posle nesreće; dakle; Hasan pođe na veliki hadžiluk. Pošao je; kažem; ali se nije vratio.
Njegova četiri sina; Mehmed; Mustafa; Mahmud i Muhamed **, u Carigradu su učili teologiju. Pripadali su krugu viđenih ljudi o kojima se govorilo. O ženama porodice hronika ćuti.
Čini se da je traganje za povijesnim identitetom likova ove prelijepe balade tek počelo. Neprocjenjiva šteta za ljubušku povijest i povijesnu osnovu ove balade učinjena je 1563. godine kada su Osmanlije; u potrazi za biskupom Danijelom; srušili crkvu i samostan u središtu Ljubuškog. Da se to nije dogodilo ostala bi sačuvana bogata riznica dokumenata u samostanskoj arhivi; vjerovatno i izvori o Hasan-agi i tragičnoj sudbini njegove ljube.
Izvori:
- Alberto Fortis. Put po Dalmaciji. Zagreb: Globus; 1984.
- Hasanaginica 1774-1974. Priredio Alija Isaković. Sarajevo: Svjetlost; 1975.
- Maglajlić M. Usmena balada Bošnjaka. Sarajevo: Preporod; 1995.
- Jurišić K. Turska vladavina i kulturne prilike u Zabiokovlju 1493-1717. godine s osobitim obzirom na postanak ( Hasanaginice ).
- Separat iz ( Kačićevog ) zbornika Franjevačke provincije presv. otkupitelja . Knj. 12. /1920. Split; 1980.
- Banović S. O nekim historičkim licima naših narodnih pjesama. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slovena; XXV: 61-63; Zagreb 1924.
- Hasandedić H. Muslimanska baština Bošnjaka II. Mostar: Islamski kulturni centar;1999.
- Zlatović S. Kronika o. Pavla Šilobadovića o četovanju u Primorju ( 1662-1686. ). Starine. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Knjiga XXI. Zagreb; 1889.
- Kačić-Miošić A. Razgovor ugodni. Knjiga prva. Stari pisci hrvatski; knj. XXVII. Priredio za štampu i uvod napisao Matić D. Zagreb: Hrvatska akademija znanosti iumjetnosti; 1942.
- Petrović L. Katoličko stanovništvo u Mostaru. Hrvatski narodni kalendar ( Napredak) za 1937. godinu: 120-132.
- Kreševljaković H. Četiri pisma Mehmed-bega Kapetanovića Martiću. Franjevački vjesnik 1932 ; 1: 301-307.
- Fra Vjeko Vrčić. Odjeci 250-godišnjeg rada imotske župe. Imotski: Franjevački samostan; 1967.
- Bušić Klement. Hasan-aga i Hasanaginica. Jadranska vila 1930 ; 3: 123.
- Ujević Ante. Imotska Krajina. Split; 1954: 31-2.
- http://www.vrgorac.hr/
- Đurić NT. Imotski kadija. Zagreb; 1919.
- Radmila Pešić. Pitanje istoričnosti ličnosti Hasanage i Hasanaginice. Naučni sastanak slavista u Vukove dane.; 4/1974; sv. I; 399-405.
- Maja Bošković-Stulli. Prilog diskusiji o ( Hasanaginici ). Naučni sastanak slavista u Vukove dane; 4/1974; sv. I;589-591.
- Ćišić H. Mostar u Herceg Bosni. Mostar: Preporod; 1991.
- Oto i Liza Bihalji-Merin. Mala zemlja između svetova. Kontemplativna putovanja; poglavlje o Mostaru: Duga nad obalama vremena. Beograd; 1954: 286-298.
* Husaga Ćišić ( Mostar; 1878-1956 )- historiograf, pisac, erudita, najistaknutiji borac za nacionalni identitet Bošnjaka. Ćišići su imali kulu u Sovićima nastanjenu do 1878. godine. Po ugledu i bogatstvu bili su u prvom redu mostarskih bošnjačkih porodica.
** U bošnjačkim porodicama do danas je sačuvan običaj da se djeci daju imena sa istim početnim slovom.
