Pitanje koje već izvjesno vrijeme zaokuplja hrvatski politički i javni prostor u BiH jest hoće li hrvatske stranke na predstojeće opće izbore izići s jednim, zajedničkim, kandidatom za člana Predsjedništva BiH.

Razlog tome je osipanje hrvatskih glasova i izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine na izborima 2006. godine, za koji se analitičari slažu da je bio legalan, ali se ne slažu u prosudbi može li se takav izbor smatrati legitimnim jer su za njega uglavnom glasali pripadnici bošnjačkog naroda.

Za hrvatskog člana Predsjedništva BiH na prošlim se izborima kandidiralo šest osoba: Željko Komšić (SDP BiH), Ivo Miro Jović (HDZ BiH), Božo Ljubić (HDZ 1990), Mladen Ivanković Lijanović (NSRZB), Zvonko Jurišić (HSP Đapić - dr. Jurišić) i Irena Javor Korjenić (nezavisna kandidatkinja).

Prema konačnim rezultatima Središnjeg izbornog povjerenstva Komšić je osvojio 116.062 glasa (39,56%), Jović 76.681 (26,14%), Ljubić 53.325 (18,18%), Lijanović 24.822 (8,46%), Jurišić 20.350 (6,94%) i Korjenićeva 2.143 (0,73%). Ukupno je bilo, dakle, 293.383 važeća glasa.

Analizom navedenih podataka lako se izvodi zaključak da hrvatske političke stranke na predstojećim izborima potkraj ove godine mogu samo sa zajedničkim kandidatom parirati Komšiću, ako ga SDP BiH opet odluči kandidirati.

Ako bi odziv glasača i njihova izborna volja bili isti ili barem slični kao i 2006. godine, odnosno ako bi zajednički kandidat hrvatskih stranaka bio po svom moralnom i stručnom habitusu prihvatljiv hrvatskom glasačkom tijelu, na prvi bi pogled Komšić osvojio oko 40% glasova dok bi zajednički kandidat stranaka s hrvatskim predznakom imao oko 60%.

Ipak, treba zanemariti glasove koje je na prošlim izborima osvojio Mladen Ivanković Lijanović jer je, kako je istaknuo više puta, njegova stranka multietnička, pa u strukturi osvojenih glasova dobar dio sigurno otpada na nehrvatske glasove. Još je jedan razlog zašto ne treba ukalkulirati ove glasove u ukupan zbroj glasova zajedničkog kandidata. Mladenov brat Jerko već je najavio svoju kandidaturu za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH - koji, po svemu sudeći, od nje neće odustati u korist zajedničkog hrvatskog kandidata kao što je to ponudio Mladen Ivanković na izborima 2006. - pa bi ovi glasovi, uz pretpostavku ponavljanja izbornih rezultata, otišli njemu.

U ovom slučaju zajednički kandidat bi, gledajući relativne iznose, osvojio oko 52%, Komšić bi se zadržao na 40%, dok bi Lijanoviću pripalo 8%.

Na izborni rezultat zajedničkog kandidata hrvatskih stranaka ne bi mnogo utjecalo kada bi u strukturi Lijanovićevih glasova bili uglavnom oni od hrvatskih birača, uz pretpostavku iste raspodjele glasova kao na izborima 2006. godine.

Zajedničkog kandidata ozbiljnije može ugroziti tek iznimno veće opredjeljenje hrvatskih birača za Lijanovića, čime bi se hrvatski glasovi ponovno raspršili (ovoga puta na dvojicu kandidata), a zbog čega bi opet profitirao Komšić. Također, prijetnja izbornom rezultatu zajedničkog kandidata, ali i Komšića, jest i eventualno frenetično glasanje ogromnog broja Bošnjaka za Lijanovića. S obzirom na sadašnje raspoloženje hrvatskih birača prvi scenarij gotovo je nemoguć, osim ako zajednički kandidat hrvatskih stranaka ne bude netko kome samo rijetki žele dati svoje povjerenje. Isto tako, pitanje je postoji li išta što Lijanović kroz svoj izborni (ili neki drugi!?) program može ponuditi bošnjačkom glasačkom tijelu da se ono u dovoljnom omjeru za izbornu pobjedu opredijeli za njega.

U slučaju da se Ivanković povuče iz izborne utrke, i da njegovi glasovi odu kandidatu SDP-a, razlika između zajedničkog kandidata i Komšića bila bi mala - samo 4% u korist zajedničkog kandidata.

Imajući u vidu sve ovo, pred hrvatskim strankama veliki je izazov. Samo sa zajedničkim kandidatom mogu ozbiljnije konkurirati SDP-ovom kandidatu. U slučaju da se hrvatske stranke izdignu iznad međusobnih podjela i suprostavljenih stavova nameće se pitanje tko je ta osoba, čiju bi kandidaturu mogle konsenzusom podržati?

Josip Blažević [ dnevnik.ba ]