Davne 1879. godine niti su postojali Lijanovići, niti je postojala Županija Zapadnohercegovačka, a nekmoli ministri u njoj. Postojalo je zlo, jednako onda kao i danas. Zato Starčevićeva osuda izrečena prije sto trideset godina može zvučati svježe i odvažno i danas, samo da ju ima tko izreći na sjednici „pravaške“ vlade.

Kao što se smjenjuju godišnja doba, a ljudi, zauzeti svojim dnevnim brigama zaboravljaju na srpanjske vrućine i, tek što minu, pripremaju zimnicu, tako se smjenjuju i javne rasprave o pojavama što ih na pozornicu izbaci predizborno vrijeme. Ciklično, od izbora do izbora, javno mnijenje se određuje naspram oživljene feudalne pojave kupovanja glasova.

Ovom su se praksom javno hvalili prvaci nepotističke družine koja je smislila originalan način legalizacije svojih manipulacija i prijevara – sav ljudski nitkovluk su proglasili narodnim nasljeđem i ušli u sudski registar kao Narodna stranka. Ono što je „narodno“ trebalo bi biti na dobrobit naroda pa je u nastavku imena stranke i dodatak – „za Boljitak“.

Kao što svi diktatorski režimi imaju u svom nazivu neki nekompromitiran dodatak – Sjeverna koreja je „Narodna Republika“, diktator Tito i Kim Jong su najveći „sinovi naroda“ – tako se i spomenuta družina uresila općim dobrom.

Sve dok se nije pročulo da tužiteljstvo provodi istragu, čelnici ove stranke javno su se hvalili kako „potiču demokraciju“ plaćajući naklonost birača. Ovdje pojam „platiti“ treba uvjetno shvatiti. Nije riječ o prostoj pogodbi – ti meni glas ja tebi sto maraka, nego o ucjeni u najgorem smislu: ti meni dovedi dvadeset glasača, inače ćeš dobiti otkaz u firmi u kojoj ionako nisi prijavljen. Ako vrijedni kmet prikupi rodbinu i dovede ih na biralište, njegov će feudalni gospodar imati milosti i isplatit će mu dio zarade u novcu.

Paralelno s hinjenom istragom, krenula je javna amnestija zla iskušanim metodama banalizacije. Loptica je opet prebačena na svenarodno polje tvrdeći kako sve političke stranke kupuju glasove. Pretvarajući tako zlo u narodni folklor, prestala je i svaka potreba za ozbiljnom istragom. U zraku je samo ostalo pitanje otkud jednoj firmi toliko novaca za plaćanje glasača ako njezini zaposlenici ne primaju plaću ili, u najboljem slučaju, dobiju zamjensku „plaću“ u robi koju njihov feudalac ne uspije prodati na tržištu. (Navedenu tvrdnju provjeriti kod ljudi koji dnevniče u obitelji Lijanović.)

Ovih smo dana saznali odgovor na to pitanje. Kako neki mediji pišu, obiteljska družina Lijanovići, registrirana kao „narodna stranka“ inkasirala je na ime poticaja (za poljoprivredu!?)samo iz županijskog proračuna oko pet milijuna maraka. Iznos dostatan za „poticanje demokracije“ a ponešto i ostane. Paradoksalno je što recesijom pogođeni proračun ne može podmiriti obveze prema socijalno ugroženima, dok uredno potiče špekulativni luksuz.

Cijena je to ostanka na vlasti. Lijanović dirigira dvjema rukama bez kojih se labilna većina ne može održati na vlasti. Formalno dominantna većina u vladi deklarira se kao „pravaši“. Kao takvi, baštine li ponešto od hrvatske pravaške tradicije i Starčevićeva učenja ili toga hrvatskog velikana prepoznaju samo na slici ispod koje redovito poziraju. Upravo je njihov časni prethodnik glasno osudio ono što njegovi tobožnji sljedbenici danas čine. Davne 1879. godine niti su postojali Lijanovići, niti je postojala Županija Zapadnohercegovačka, a nekmoli ministri u njoj. Postojalo je zlo, jednako onda kao i danas. Zato Starčevićeva osuda izrečena prije sto trideset godina može zvučati svježe i odvažno i danas, samo da ju ima tko izreći na sjednici „pravaške“ vlade.

„Trošeći nerazložno što dobismo nezasluženo“ te „pomagajuć koji su nedostojni pomoći“, pisao je Starčević kao da opisuje današnje stanje u Županiji Zapadnohercegovačkoj, filigranski precizno ukazujući na posljedice „ugovora s đavlom“: „Nehtevši koristno i razumno trošiti, neimamo za trošiti nikako. Sad kad „ne imamo za trošiti nikako“, nemamo ni velika izbora. Ili ćemo zlo uzeti u zaštitu kao naše narodno blago i folklor ili ćemo istražiti njegove korupcijske izvore. Možemo mi to nazivati i poticanjem demokracije i političkom slobodom izbora, ali nećemo ni za dlaku umanjiti posljedice.

Korupcija počinje onda kad se ono ljudsko Ne za novac (ili neku drugu korist) pretvori u Da. Sve je drugo posao istražitelja, ako i oni nisu prodali svoje Ne!

Zdenko Ćosić [ dnevnik.ba ]