Fra Hazim

Sjeverna pariška željeznička stanica liči i danas, kao i svakog dana u ovo vrijeme, na uzavreli ljudski mravinjak, iako je još u toku štrajk osoblja prigradskih vozova i pariskog metroa, a usto je i - minus pet.
Minus pet u Parizu - oh, Bože, pa to je pravo čudo! Čak je i jezero u Kreteju pobijelilo, ali ne od snijega nego - od mnoštva galebova doletjelih i pobjeglih od zime, uzvodno Senom, sa Atlantika.

A tu, pored stanice Gare de Nord, nalazi se i znamenita klinika - svojevrstan centar za reanimaciju najtežih bolesnika koji su ovdje upućeni iz drugih bolnica, posebno onih bolesnika koje i starost zove da odu sa ovog
svijeta. Tri je sata poslije podne kad je ovdje dozvoljena posjeta bolesnicima, a koja traje točno do pet sati.
Snijezi!.. Hladan mi vjetar ledi pocrvenjelo lice dok koračam u posjetu.
Uz vanjski zid ove znamenite bolnice, gdje je nekada žuborila česma (dok nije, prije tridesetak godina, zamukla zauvijek), leže na hladnom asfaltu, jedan pored drugoga - čovjek i pas. Stiskaju se jedan uz drugoga i vrpolje
ispod ćebeta, koga im je, zasigurno, ovdje doturila jedna od mnogobrojnih humanitarnih organizacija koje se brinu o beskucnicima u Parizu, a kojih u ove zimske dane ima preko dvadeset hiljada. Tako bar kažu.

Pas nervozno ciči, a čovjek umorno ječi i cvokoće od zime, kao da je u groznici. Samo mu se ispružena ruka vidi - iz koje mu golubovi, u letu, otimaju komadiće hljeba.

Niko od mnogobrojnih prolaznika i ne obraća pažnju na njih. Čak ni svećenik, koji samo zastaje za trenutak, a onda zabrinuto produžuje dalje. U sobi broj jedanaest, na trećem spratu ove specijalizirane bolnice, nepomičan i nijem, opružen na krevetu i bez ikakve mogućnosti da se sam pokrene, lezi Faik Dizdarević i teško diše, boreći se sa devedesetim godinama života...

Porijeklom je iz Vitine, a pisac Zijo Dizdarević je njegov brat. Rođeni!

Dok ulazim, Faik otvara umorne oči i pojavljuje mu se njegov poznati osmjeh, ali drhtavo i sporo, onda naglo zastaje i gasi se odjedenom.
Jedino mu otvorene oči govore da je jos živ. I da, uz pomoc specijalnog slušnog aparata, još uvijek dobro čuje. Govori sporo, razvučeno i bolno - ali su mu, začudo, rezoni ostali netaknuti. Kao u mladića. To mu je jedino ostalo živo. I zato on voli kad ja dođem, jer od mene očekuje da mu svaki put ispričam poneku, uvijek novu priču, koju sa napregnutom pažnjom i sa zahvalnošću sluša, ma kako bila duga. A ja mu svaki put i najavim o čemu ću mu pričati idući put. Zato mi je sada rekao: Danas je o -fra Hazimu!...

Tako ja Faiku dođem kao neka muška Šeherzada koja mu dolazi u posjetu, i koja mora da se trudi da mu pričom uljepša dane i odagna strahove od smrti, a ona je u ovoj bolnici sastavni dio života. I gdje su sirene mrtvačkih kola uobičajen zvuk. Tako tim pričama Faik Dizdarević - Vitinjanin, povezuje svoje dane između moje dvije posjete.

- E, sada pričaj, kaze mi bolno i otvara oči.
- Ovoga puta sam priču i napisao, kazem Faiku i uzimam papire.
- Nije vazno - čitaj!... Ali čitaj kao da pričas... važi ?
- Važi!

Prozor je već zastrt pahuljicama snijega. a meni se čini da, tu pored mene, leži dječak Faik Dizdarević i nagoni me da mu pričam o danima koje smo nas obojica smatrali sretnim.

"...Dok su, Faik, druga djeca igrala, smijala se, pjevala, ili su naprosto bez ikakvog povoda plakala, dječak Hazim Krehić je, u osami, postavljao sam sebi mnoštvo pitanja, kao što su:

- Zasto se neki dijelovi njegovog brdovitog i strmog ljubuškog zavičaja zovu: Crkvice, Vodica, Herceguša, Žabljak, Gožulj, Gujišta, Pobrišće, Glavica... I mnoga druga pitanja postavljao je on sam sebi, a i drugima, ali je na većinu tih pitanja, ponajčešće, dobijao dvosmislene i nepouzdane odgovore. A najčešće su mu pitanja ostajala bez
odgovora, kao sto je odgovor na pitanje: Zašto je znameniti putopisac Evlija Ćelebija Ljubuški nazvao "Pakleni zavičaj?"...Ili, ili - zašto je u ljubuškom kraju godine 1905 bilo gotovo sto posto nepismenih, te kako je bilo moguce da neki fra Didak Buntic opismeni, sam samcat, trinaest hiljada ljudi - i to od 1910 do 1914? To ga je pitanje posebno zaintrigiralo. Postavljao ga je on mnogima, ali ti mnogi su bili, uglavnom, nepismeni pa mu i nisu mogli da odgovore. Zato se, jednoga dana, osmjelio da to pitanje postavi svom ozbiljnom ocu, koji je tada bio profersor na Muslimanskoj gimnaziji u Sarajevu.

Profesor Sukri efendija Krehić, često iznerviran beskrajnim dječjim pitanjima, nimalo očinski, odbrusio je hronično znatiželjnom sinu:

- Stalno me bombardujes nekim svojim djetinje glupim pitanjima, kao starmali! Kad bude vrijeme, saznaćeš i to... Uostalom, upiši se u Učiteljsku školu i tamo ćes dobiti odgovore na sva svoja pitanja... a mozda postanes i-Fra Didak drugi, okretao je na šalu otac, braneći se od njegovih dječjih pitanja.

Ali, dječak je bio naprosto opsjednut i mnogim ozbiljnim pitanjima, ne samo onim o Evliji Ćelebiji i fra Didaku, a očev savjet je shvatio ozbiljno - odlučio je da postane učitelj!

Čak je, poucen lošim iskustvom sa odraslima, počeo i sam da trazi odgovore na mnoga pitanja. Posebno je bio ponosan na svoj zaključak da je Evlija bio u pravu, jer je svaki nepismeni zavičaj, zapravo - Pakleni zavičaj!

I sa tim svojim zaključkom i tom svojom istinom, kao sa zagonetnom i lijepom saputnicom, Hazim Krehić je počeo da formira svoje dječje snove.

Tako su prolazile godine. I tako je, iznad njegovog kamenitog zavičaja prohujalo mnogo proljeća, ljeta, jeseni i zima... Prohujalo je, Faik, mnogo proljeca, ljeta, jeseni i zima, Hazimu Krehiću - u postavljanju pitanja i u traženju odgovora. Ali i mnogo vremena od onog dječaka Hazima Krehića sa Gožulja, do ovog sada Hazima - visokog, naočitog, uozbiljenog i sijedog čovjeka, koji tu sada stoji pognute glave pored groba fra Ilije Petrovića, profesora vjeronauke u Klobučkoj skoli, u kojoj je Hazim Krehić dobio svoje prvo zaposlenje kao učitelj.
Sa buketom ocvalih, crvenih ruža iz svoje izbeharale, strme bašće na Gožuli, stajao je sada - profesor Hazim Krehić kao kameni spomenik i zurio ukočeno u skromni grob fra Ilijin te, iza spustenih trepavica, vrtio svoj dramatični zivotni film...

Bila ja godina 1920. Bio je tada mlad, ambiciozan, lijep i učen dvadesetogodišnjak. Za uspješno završenu Učiteljsku školu, dobio je tada od oca na dar - nov novcat bicikl.
Obradovao se Hazim tom lijepom i iznenadnom daru kao malo dijete, jer je tim riješio i važno pitanje svojih svakodnevnih putovanja u Klobuk, i opet nazad kući. A scene prvog dana učiteljovanja, Hazim Krehić nikada nije mogao da zaboravi. Cijelu noć nije mogao da spava od uzbuđenja. Lezeci poleđice, zurio je sa kreveta u potkrovlju kroz otvorenu badžu na krovu i posmatrao zvjezdano, plavo nebo iznad Gožulje, na kome se pred zoru, ili mu
se to samo tako pričinilo, pojavio mlad polumjesec - kao neki islamski znak, nekako oštar, svijetao i hladan kao mesingana ploča.

Ustao je prije zore i zastao na Gožulji pored česme. Jedva je u mraku napipao lulu, iz koje je tekao debeo i hladan vodeni mlaz, da bi uzeo Avdes!... I pomolio se.

Putovao je po mraku, izlokvanim drumom, sve do Vitine i- (sjećao se on sada), mislio stalno na očevu preporuku da se, usputno u Grabovom vrelu, navrati u kafanu Ante Grbavca Josipova, njegovog druga iz djetinjstva, te da mu samo kaže da je on Hazim Krehić, sin Sukri efendijin. I ništa više. Samo to da mu kaze...

A tim nesigurnim i izlokanim makadamskim putem, Hazim nikada do sada nije prošao, iako ga od Klobuka dijeli samo petnaestak kilometara.

I tog svog prvog puta na biciklu kroz Vitinu on se nostalgično sjećao, kao i kratkog predaha - tek toliko da se napije vode sa izvora Vrioštice. I pitanja se sjećao koje ga je tada mucilo: Da li je Hasanaginica, u pjesmi opjevana, zaista bila Ljubušanka udata u Vitinu, a nesretno napustila muža i vratila se u Ljubuški te, po starom
običajnom pravu, morala ostaviti djecu u Vitini, kao sirotice?.. A onda, kad ju je kao ljepoticu zaprosio i sam Imotski kadija i kad su svatovi prolazili kroz Vitinu, ona je, gušeci se u suzama, htjela da vidi svoje sirotice...!

Stojeći tako iznad fra Ilijinog groba, sada se profesor Hazim sjećao kako je to pitanje postavio i fra Iliji, i kako mu je on odgovorio da bi to tako i moglo da bude, s obzirom da je Hasanaginici, zapravo, pravo ime bilo Delfa, sto je, kako je naglašavao fra Ilija, tipicno i istorijski ljubuško ime, podjednako zastupljeno - posebno u to
vrijeme, i kod kršćana i kod muslimana... Od pantivijeka!

Navratio je on i u kafanu Ante Josipova u Grabovom vrelu, vitinskom naselju, koje je samo par kilometara udaljeno od klobučke škole u koju sada on ide na svoj prvi učiteljski čas, a koja je smještena u privatnoj kući ugledne kuće Petrovića-Dujmovića.
- Ne, ..nije moguće! Ti si Šukri efendijin sin?... Ma nije moguće, odkud sad Ti... hajde sjedi evo ovdje, popi kafu, jesi li gladan?...
Taaakkoo, sjedi bas ovdje, tu ti i otac sjedi kad god iz Sarajeva dodje u Ljubuški!... Eh, prođe veseli Šukri efendija sve kafane od Ljubuskog do Vitine, i evo ga kod mene. Eto, sad ima i sina, pa - dobro došao! -
govorio je mladiću Ante Josipov, visok, naočit i snazan čovjek, iskrenog osmjeha i gospodskog stava.

Sjećao se tako Hazim, stojeći tu iznad groba fra Ilijinog, već zaraslog u travu, kako ga je tada - tu u kafani, posluživala desetogodišnja djevojčica, Antina kćerka Marija, koju su od milja zvali marecka. Vesela i vragolasta djevojčica, na Hazimovu radost, išla je u školu i to u Klobuk, a to je mladiću bila sansa da od nje čuje mnoge novosti o školi u koju ga je sudbina poslala. I zajedno s djevojčicom, na molbu Antinu, vozeći bicikl pored sebe - Hazim Krehić je posao na svoj prvi čas u Klobučkoj skoli...

Na ovom dijelu svoga razmišljanja i svojih uspomena, tu pored groba fra Ilijinog, Hazimu zadrhta buket ruža u ruci i onga njezno polozi pored križa, počistivši malo oko groba, a onda sjede na jedan izdvojeni kamen. Da razmislja.

Slike njegovog prvog školskog dana zaigraše mu tu pred grobom fra Ilijinim: Djeca su ga dočekala sa mržnjom u očima, i u postupcima. Neki su zviždali, neki spominjali Turke neko je glasno opsovao Muhameda!?... I to je bio povod (sjecao se Hazim) da se gomila učenika, kao u nekom mladalačkom ludilu, odjednom zatalasa i da svi počnu
glasno da zvižde i da psuju. Samo je djevojčica Marecka stajala kao ukopana, tu pored Hazima, i nije mogla da razumije ništa.

Galamu je čuo i fra Ilija, profesor vjeronauke u Klobučkoj školi, i izišao iz zbornice u dvorište. Na pojavu fra Ilijinu, koji je drzao u ruci svoj starački štap kao oveću toljagu i bio namrgođen i crven u licu - odjednom, kao da su vjetrom odneseni, umukoše svi dječji glasovi. I sve oči bijahu uperene prema fra Iliji. A fra Ilija, nijem i srdit u isto vrijeme, nije ništa progovarao, samo je dugo šibao pogledom jednog po jednog učenika i na kraju, kratko i oštro rekao: Svi u učionicu broj jedan!

Šta se tamo u učionici dešavalo, Hazim nikada nije saznao, a nikoga on o tome nije smio ni da pita. Niti je ko Hazimu smio o tome da govori.

Već tog istog dana izmijenila se atmosfera u školi i odnos prema učitelju Hazimu Krehiću. Odmah ga je primio direktor škole, predstavio ga ostalim učiteljima, a fra Ilija ga je lično uveo u učionicu broj jedan i predstavio ga
sedmogodišnjacima, učenicima prvog razreda. I odmah u početku časa, fra Ilija je naučio djecu kako se zove njihov prvi učitelj, trazeći od njih da glasno, onako u horu, ponavljaju ime: Hazim Krehić!

Fra Ilija se, na kraju, obratio Hazimu molbom da, ako može, dođe poslije nastave u njegovu sobicu, koju je on nazivao "ćelija", tu odmah pored crkve. I izišao iz učionice.

Mladi učitelj je ostao sam ispred djece. Nije se zbunio. Prilazio je jednom po jednom učeniku i pitao ih za ime, i još ponešto, a onda je iz unutarnjeg džepa izvadio malu, drvenu, svijetlu frulicu i poceo da svira. Djeca su, ponajprije, zanijemila od iznenađenja, a onda pocela da lupkaju po klupama, u taktu muzike koju su slušali.
Čak je i direktor škole, čuvsi neobičnu muziku iz učionice prvog razareda, otvorio polako vrata da vidi sta to mladi učitelj radi, a onda ih isto tako polako i pazljivo zatvorio.

Na kraju prvog časa, sva su djeca čoporativno izisla u dvorište, nastojeći da budu što blize svom učitelju, nastojeći da ga dodirnu i moleći da im svira. Hazim je na tu molbu otišao do svog bicikla i iz posebno objesene torbe izvadio novu novcatu tamburicu, koja se presijavala na žarkom hercegovackom suncu. Onda je izvadio bijelu krpicu i brisao tamburicu, kao da je živa. I počeo da svira. I da pjeva. To je bio povod da se i sva druga djeca okupe oko njega, a fra Ilija je stajao na onom istom mjestu gdje je jutros bio ljut kao ris, i smješkao se.

Prva do Hazima, nekako se našla baš ona mala Marecka iz Grabovog vrela, učenica četvrtog razreda, koju će on danas i da vrati kući. Ona je pljeskala u taktu muzike sa Hazimove tamburice.

Tako je već prvi čas donio nešto kao slavu mladom učitelju. Neki su se stariji učenici čak javno izvinjavali za ono sto se jutros desilo, ali Hazim nije obraćao pažnju na njihove riječi, nego je svakog pojedinačno milovao po glavi i dozvoljavao im da malo udaraju po žicama tamburice, za koju je fra Ilija kasnije govorio da, "u Hazimovim
rukama izgleda - kao da svira sama!"

I tako je zavrsen prvi školski dan učitelja Hazima Krehića. Čekao ga je, toga dana, jos samo susret sa fra Ilijom u njegovoj "ćeliji". Tamo je pošao sa onom Mareckom, jer je ona poznavala i ćeliju i fra Iliju, koga je baš ona posluživala svaki put kad dodje u očevu kafanu u Grabovom vrelu.

Hazim je ostavio djevojčicu pored bicikla, a sam se popeo na prvi sprat male kućice, u kojoj ga je dočekao fra Ilija i uveo ga u "ćeliju". Ćelija je Hazimu ličila na minijaturnu biblioteku, sa malim stolićem i voštanicom na njemu. I krevetom zastrtim bijelim i debelim pokrivačem od sukna. Fra Ilija se tada (sjećao se živo Hazim), onako poguren, oslonio na zid i prekrižio ruke, tako da je (žinilo se Hazimu) ličio na ostarjeli nišan nagnut na jednu stranu, u napuštenom muslimanskom groblju.

I sada, tu pored fra Ilijinog groba, kao ostarjeli profesor Hazim Krehić - on se živo sjećao tog fra Ilije koji je, kao i svi Petrovići, bio onako-malo "na svoju ruku". Govorio je malo i rijetko izlazio iz svoje ćelije, u kojoj se, uglavnom molio, ili čitao Bibliju. A kad bi i izlazio, bilo je to - ili na misu, ili u školu na časove vjeronauke. Kretao se sporo, tiho i nečujno kao sjena i tako, svojom povučenošću, skretao paznju na sebe.
Hazim se tu, pored njegovog groba, posebno živo sjećao svog prvog ulaska u ćeliju fra Ilijinu sa velikim, zidnim raspećem i voštanicom koja je stalno gorila.
Posebno se sjecao njegovih riječi koje mu je uputio, onako oslonjen na zid, i to bez uvoda: - Evo, dijete, možes da dođes svakog dana u ovu moju ćeliju kad treba da molis po svom zakonu... Prostri ovu, evo ovu malu serdžadicu i klanjaj, te tako i molitvom vezuj svoje dane u Klobuku... Nemoras Ti, moj Hazime, da molis Boga da te vas svijet
slusa i gleda" - govorio mu je tada fra Ilija, dok ga je mladi Hazim Krehić slušao sa zaprepastenjem!..

I tako je i bilo. Uglavnom je tako bilo!

A svaki put, kad bi Hazim dolazio u fra Ilijinu ćeliju na molitvu, što se dešavalo vrlo rijetko i to samo petkom, fra Ilija bi se tada uvijek našao u "nekom poslu" u dvorištu, ili oko crkve. To nije promaklo očima saldžija klobučkih koje su, doduše, to samo tiho i gotovo bezglasno šaputale - kako "fra Ilija u crkvenom dvorištu "uzima avdes!"...

To do fra Ilije nije dopiralo, niti se ko usuđivao da se na taj način s njm šali, ali je dopiralo do Hazima - koji se grohotom smijao ovoj seljackoj "ujdurmi".
Međutim, ni on nikada nije smio da to, čak ni u šali, ispriča fra Iliji.

Tako su tekli Hazimovi jednolični dani u Klobuku, sve do jednog dana!. Jednog dana, kad se oko Hazima okrenuo svijet. Kad se oko Hazima sve izmijenilo.
Naime, fra Ilija je pao u postelju, danima se nije oglašavao, a u ćeliji nikoga nije htio da prima. Djeca su ostala bez Vjeronauka, a Hazim bez fra Ilije!
Neocekivano i odjedanput, počeli su da teku dani bez fra Ilije.
A jednog od tih dana, dotrčala je do Hazima ona mala djevojčica Marecka i saopštila mu da ga fra Ilija hitno zove u "ćeliju", i to odmah!
Hazim je trkom stigao do ćelije fra Ilijine i pokucao. Niko se nije javljao. I tako dva-tri puta, a onda lagano...otvorio vrata...Na krevetu je ležao fra Ilija u habitu, blijed u licu kao brašno, i bezglasno otirao svojom teškom, staračkom rukom, znoj sa čela...
- Sjedi Hazime...
Hazim je sjeo i primakao se bliže. Fra Ilija je, gledajući nepomično u jednu tačku na plafonu!, mirno nastavio:
- Starost je, moj Hazime, kao mladost koja je zauvijek prošla. Kad čovjek ostari, i onemoća...ev ovako kao ja, onda su svi putevi teški, razdaljine duže i usponi strmiji!
I što je najteže, govorio je sa zastajkivanjem fra Ilija, sve se tada okrene protiv starosti...Sve osim Boga! A Bog je jedan, moj Hazime. Kao sto je i ovaj prolazni zivot čovjekov - jedan.

A Bog je jedan, moj Hazime, ma kako mu se mi molili - govorio je fra Ilija, kao da pravi uvod za nešto što je važno, sto je vrlo važno!

- Ti si, moj Hazime, mlad i vole te te ljudi ovdje. To je važno. To je jako važno!...Nego, imam jednu ideju: Bili Ti, Hazime, ako ti nije teško i ako, s tim u vezi, nemaš nekih vjerskih zapreka i smetnji...Bi li ti mogao mene da zamjeniš i predaješ vjeronauk umjesto mene, dok se ja pridignem? A ja bi ti pripremio Program. ?

Sjedeći na onom kamenu pored fra Ilijinog groba!, profesor Hazim Krehić se trze, malo se strese, čak se i nasmija prilazeći blize grobu, da bi po njemu rasprostrao ruže iz buketa koga je ovđe donio. Tri najljepše ruže povezao je jednu za drugu i stavio ih na križ, na ono mjesto gdje je bilo fra Ilijino ime. I tu, kao i uvijek, Hazimu jelice fra Ilijino bilo živo ispred očiju, kao da je sada - tu ispred njega.
I toga se sjećao nebrojeno puta u svom životu, posebno u vrijeme studentskih dana, za vrijeme kojih je, onako nostalgije radi, uvijek nosio među studentskim skriptamai onaj fra Ilijin "Program vjeronauka". Ali, kao i danas pred njegovim grobom, nikada nije mogao da objasni - zašto uvijek kad se sjeti te scene u fra Ilijinoj ćeliji, odmah pređe sa mislima i na fra Ilijinu sahranu, na kojoj je on bio prisutan i sjedio na ovom istom kamenu na kome sjedi i sada, tužan kao i na sahrani.
I tu", kao i danas ovdje, on je u mislima bio u fra Ilijinoj "ćeliji" u kojoj je prvi put zaplakao kao dijete.

Naime, jednoga dana fra Ilija nije došao u školu. Ni sutradan. Ljudi koji su dolazili do Crkve, pričali su da fratar neće nikome da otvara vrata, uzalud su ga zvali.
Drugoga dana, direktor škole je poslao Hazima da ga udobrovolji da otvori vrata, jer se zaključilo da Hazima fra Ilija neće odbiti, osim toga Hazim je jedin i imao ključeve od njegove "ćelije".
U Dnevniku školskom bilo je tada upisano. "Da je fra Ilija te noći, i to u snu, ispustio svoju plemenitu dušu i otisao, po Božijem pozivu, u ljepši i vječni svijet.
Njegovo ukočeno tijelo, ispruzeno na krevetu u ćeliji, pronasao je učitelj Hazim Krehić, provalivši vrata, pošto se fra Ilija na pozive nije odazivao, a ključ je ostaviou zaključanim vratima. Iznutra!

I to je bila ta scena u fra Ilijinoj "ćeliji" koje se Hazim najčešće sjećao i zasuzio, kao i danas na ovom kamenu pored fra Ilijinog groba. I svaki put u takvim situacijama, Hazim bi, kao neizlječivi optimist, prelazio na onaj dan kad je od fra Ilije zamoljen da predaje vjeronauk u Klobučkoj školi. I kad je to prihvatio, uglavnom iz ljubavi
prema fra Iliji, i prema djeci. I to su dani kada je Hazim počeo da radi novi, dodatni posao. Bila je to velika senzacija za školu, za selo pa i za cijelu Bekuju i Nahiju.

A bilo jeprotesta, komentara, čak i prijetnji. Nije šala da se nesto desi u Klobuku što se nigdje i nikada nije desilo. Nikada!
Sto se nigdje i nikada nije desilo, i to u selu u kome se pjevalo: "Klobuk selo u cara te nema, jer u tebi turske kule nema"! I onda baš tu da katolickoj djeci vjeronauk predaje jedan musliman - govorkalo se, sa puno nevidljivog, ali i stvarnog ogorčenja.
Ali, sve je to u svojim rukama čvrsto drzao fra Ilija i uspješno, bez pogovora, neutralizirao - i to, prvo ćutanjem, ignorancijom i velikim autoritetom u narodu. A taj autoritet je bio iznad svega toga. Na kraju, fra Ilija je i sa oltara, onako onemoćao, najavio - da o vjeronauku ima ko da brine, i da o tome nema više nikakve priče!.
I tako su sve priče o vjeronauku u Klobučkoj školi, bar javno, prestale. Sve dok nije došao kraj školske godine. A onda je sve krenulo u drugom, neočekivanom, pravcu.

Školski inspektorat se posebno pozabavio školom u Klobuku, i posebno predmetom: Vjeronauka...A i rezultat je bio iznenađujući!...

Glavni školski inspektor je, uz saglasnost fra Ilijinu, dao najveću ocjenu Hazimu Krehiću, predavaču predmeta Vjeronauka u klobučkoj školi! Ali, ne samo to. Usto je došla i nagrada od hiljadu dinara. Hiljadu dinara - godine 1920!

Kako seljaci sve mjere svojim mjerilima, mnogi su bili gotovo zabezeknuti - kako neko može dobiti tolike pare za koje se može kupiti - najbolja krava?!

Ali, sve to nije moglo biti i bez vraga.

Ljudi su o tome zbijali šale i izmišljali svakojake priče, koje su se širile po selima kao iznenadni požar i služile, uglavnom, za uveseljanje.
Proširio se i vic - kako je tih hiljadu dinara, zapravo, dao fra Ilija lično - da bi platio Hazimu "što ga je naučio da uzima avdes"!.čak je i ona mala Marecka, još od prvih dana"Hazimova vjeronauka", po selu i u kafani rastrubljivala kako je učitelj Hazim novi fra Ilija, a ona mu je i dala ime - "fra Hazim"! I od tada su ga svi poceli tako i zvati - fra Hazim!

U to vrijeme, u kafani Ante Josipova u Grabovom vrelu igrana je često ista predstava, kad bi se učitelj Hazim navratio tamo.Mala Marecka bi oblijetala oko njega i zadirkivala bi ga: Hajde, ispovidi me fra Hazime...ispovidi me, vikala bi ona po kafani i imitirala Hazima kako se pogrešno krsti!

A nevista Kata Tica, kako su zvali Mareckinu majku, ganjala bi je metlom po kafani i vikala za njom: Kus, kus...tebe ni biskup ne bi moga ispovidit - toliko je vragova u tebi...kus!

Ali, đevojčica se nije smirivala.Oblijetala bi oko Hazima i dalje - i zadirkivala ga, a on se nije ljutio, nego se i sam uključivao u" predstavu":

- Bili se ti mala udala za mene?...okretao je Hazim priču na šalu.
- Ne, nebi se nikada udala za tebe!...Nikada !
- A zašto, je li zato sto sam ja musliman - pitao je Hazim, a kafana se grohotom smijala.
- E, nije zato, smijala se glasno đevojčica, - nije zato! Nego, ti si pra Hazim, ti si pratar, a pratri se ne žene!...
- Dobro, nije se dao Hazim, doći ćes ti meni u Ljubuski, prevest ću ja tebe na islam i naturit ti feradžu na glavu, pa kad te Hodža opatrži!...

I svi su se gosti u kafani smijali ovom dijalogu, osim neviste Tice.Znala je ona, ako se ovo nastavi, da bi vrag mogao odnijeti šalu, i zato je pozvala svoju stariju kćerku Kristu, odraslu i ozbiljnu đevojčicu, da zamijeni
sestru, a Marecku je otjerala na neki drugi posao.
-...I eto tako, moj dobri Dizdareviću, svako čudo u Hercegovini traje tri dana, jer ga zamjenjuju druga Čudesa!.

Oko Hazimovog života, Faik, te tog jedinstvenog i izdvojenog slučaja, kao i fra Ilijinog vjeronauka, počela je da
buja, raste i osvaja - trava zaborava! Vremenom sve sve zaboravilo, sve izmijenilo, sve osim jednog.Ime Hazima Krehića tada je malo dopunjeno, samo malo dopunjeno.Svi su ga od tada zvali kratko: Pra Hazim!
I tako je to i ostalo dugo.Vrlo dugo.A onda se polako gubilo i nestajalo.Kao i sve drugo u životu samom.Ipak je Hazim Krehić, na kraju, i svojom smrću priredio ljudima iznenađenje: prvi put je, kažu, na jednoj muslimanskoj dženazi bilo vise krsćana nego muslimana...Tako se pričalo, pa se i to zaboravilo.

I eto, moj Faik, moj dobri Vitinjanine - to je to! To je ta priča.Za danas.Faik...za danas ti je: Čiča-miča i gotova priča!, rekao sam Faiku Dizdarevicu i ostavio mu tekst priče pored jastuka.
- Čiča miča...čiča miča, ponavljao je sa usiljenim osmjehom Faik, gledajuci listove teksta priče, tu uz njegovo uzglavlje.
- Eto, ostavljam ti to kao Novogodišnji poklon, kakav je da je, kakav je da je - od srca je, rekao sam Faiku i prišao prozoru.Padao je i dalje snijeg.
- Priča je neobična, moram da ti kažem - i nevjerovatna.I nezamislivo je da bi mogla biti istinita, posebno ne u Hercegovini!...Gđe Ti, zapravo, nađes te priče? Ja tu nikada nisam čuo - govorio mi je Faik kao stari i iskusni
novinar, koji uvijek trazi izvore i dokaze.

Otšetao sam ponovo do prozora.Soba je zaudarala na lijekove, a Paris je vec bio prekriven snijegom.Okrenut tako leđima Faiku, odgovorio sam mu:

- Dokazi, dokazi! Zašto dokazi?..A zar priča, zapravo saga, ne bi bila isto tako vrijedna da ju je narod smislio i prenosio s koljena na koljena, kao snove? Kao stremnjenje ka ljubavi među ljudima? Jer, narod kaže: "kad prestanemo voljeti i sanjati - prestaćemo i živjeti!".Ni Crvenkapica, Faik, nije istinita, ali se ipak na njoj odgajaju generacije!..A nasa priča je, u osnovi, istinita.Imaju i dokazi.Prvo, to je zabiljezeno u Crkvenoj kronici.Drugo, priča je zapisana, kad vec tražiš preciznosti, i u knjizi koju je pripremila zagrebacka "Stvarnost", i to godine 1974, preciznije - knjiga druga, stranica 152.Hronike o Ljubuškom kraju!.A i da nije toga, moj Faik, da i nije toga - ima i treći dokaz, jači od prva dva.I to iz usmene tradicije, koju prenose bake i nene unucima.Naime, ona mala đevojčica Marecka iz Grabovog vrela, i iz nase priče, postala je Faik, postala
je - hiljadu devesto trideset i četvrte godine, postala je, Faik - moja majka, moja majka Marecka! I umrla je u devedesetoj godini 1999 i sahranjena u Vitinskom groblju, tu pored svog oca Ante Josipova i majke Kate Tice - prva grobnica lijevo, odmah na ulazu.Ima i slika.Zagonetno se Mara smije, kao da je ziva.Bog joj dao pokoj dusi!

- Vizita...vizita...prolomio se zvonki ženski glas hodnicima bolnice za reanimaciju najtežih bolesnika uz stanicu Gare de Nord! To je bio i znak da je posjeta završena, da dolazi ljekarski konsilium, i da se sobe moraju
brzo napustiti.Na izlazu, glavni ljekar mi kaze:
- Za Dizdarevića pitate...Izvući će se, izvuci će se on, Jos nekoliko dana i poslaćemo ga kući - Vidite kako se smije kad to čuje!.I još k tome čuje od mene!

Izišao sam napolje.Snijeg je već pokrio Paris, oh Bože! Snijeg u Parizu - pa to je pravo čudo!..A i onaj pokrivač iznad čovjeka i psa prekrio je snijeg - te izgleda kako gomila snijega diše! Odnekud se, ođedanput, oglasiše zvuci čegrtaljki i uzvici gomile ljudi.To su štrajkaci u sukobu sa policijom.

- Eh, baš je ovaj život - pasji život, pomislih.Trebalo bi više vjerovati u čuda.Naprimjer, da Faik stvarno ozdravi i da, poslije dvadeset godina neuspjesnih pokušaja, zajednički posjetimo Vitinu - posjetimo Vitinu zaista, a ne samo u pričama.

E, to bi već bilo čudo.Zapravo, bilo bi to - čudo nad čudima! A čuda se zaista i dešavaju.
Posebno onima koji vole...I koji vjeruju!

Ante Granić [ ljubusaci.com ] Hercegovačke novine