Počasni građani Ljubuškog

Priznanje počasnog građanina Ljubuškog do 1930. godine uručeno je dr Simonu Kuharskom, dr Ivi Tartalji i dr Simeonu Morozovu. Poljak dr Simon Kuharski ( Kucharski ) bio je prvi ljekar u Ljubuškom u periodu austrougarske uprave. Rođen je 1858. godine u malom gradu Kielce-u na poljsko-ruskoj granici. Studije medicine završio je u Beču 1884. godine. Prema ličnom dosjeu, došao je u ljupki grad 1887. godine, po drugim izvorima malo kasnije, 1891. godine. Pored poljskog, govorio je dobro njemački i hrvatski. U Ljubuškom su mu rođena djeca Helena, Georg, Mihael, Karl i Sofija. ( 1 )

Kao kotarski ljekar u Ljubuškom naslijedio je teške zdravstvene prilike. U brojnim dodirima s bolesnicima bio je vrlo susretljiv, savjestan i stručan. Sve odluke donosio je sam, a to je bio, a i danas je, vrhunski stručni zahtjev u praksi ljekara. Ne zna se kad je postao počasni građanin Ljubuškog i da li je sačuvana kopija općinske povelje o priznanju. Poslije predanog rada od skoro 20 godina u toku 1904. godine prešao je u Mostar sa porodicom gdje je radio kao kotarski nadljekar do smrti u septembru 1914. godine. Prelazak u Mostar vjerovatno je bio vezan za školovanje djece.

Iz jednog novinskog napisa 1904. godine vidi se da je priznanje grada Ljubuškog došlo u prave ruke :

"Dne 11. ovog mjeseca došao je Muhamedaga Fazlinović iz Ljubuškog u dućan tamošnjeg trgovca Alije Jakića da uzme jednu vreću brašna. Naredivši se za cijenu, htio je rečeni Muhamedaga da iz naslaganih vreća izvuče jednu, nu u isti tren se svali 5-6 vreća brašna na istog te ga pritisnu, pri čemu mu se slomi jedna noga i ruka, a možda je zadobio i unutarnjih ozljeda. U isti tren je tuda prolazio kotarski liječnik g. dr Kuharski, koji pozvat ozlijeđenom, odmah pruži prvu liječničku pomoć.
Ovom prilikom nam je spomenuti da je kotarski liječnik u Ljubuškom gosp. dr Kuharski jedan od onih liječnika koji nikad ne poznaje truda, niti žali materijalnih žrtava, samo da što bolje i uspješnije priskoči u pomoć onima koji od njega pomoć zatraže. Radi svog znanja, svoje marljivosti i ljubaznosti, spomenuti je gosp. liječnik stekao u cijelom ljubuškom kotaru velike simpatije i ljubav svih slojeva tamošnjeg naroda, bez razlike vjeroispovijesti." ( 2 )

Vijest o njegovoj smrti zabilježio je "Sarajevski list":

"Mostar, 29. septembra. Nakon kratke ali teške bolesti preselio je juče u vječnost opće štovani kotarski nadliječnik g. Simon Kuharski. Pokojnik je već duže vremena službovao u našem gradu te je od građanstva smatran svojim dobrim sugrađaninom. Sirotinja je u njegovoj kući primana s najvećom ljubavlju, te zatražena liječnička pomoć s osobitom susretljivošću pružena. Njegovom smrću mnogo gubi i naš seoski svijet za koji je pokojnik radio svojim neiskazanim samoprijegorom.
Za svoj dugogodišnji rad u ljubuškom kotaru stekao je neiskazanih simpatija onamošnjeg naroda, a da mu se doneklen za taj požrtvovani rad oduže, izabraše ga svojim počasnim građaninom." ( 3 )

Ivo Tartaglia ( Split 1880., Lepoglava 1949. ) bio je odvjetnik, političar, publicist i slikar, gradonačelnik Splita, kasnije ban Primorske banovine. Zastupao je stav da su teški uvjeti života glavni izvor političke nestabilnosti i da se bez politizacije moraju rješavati osnovna životna pitanja. Za njegova mandata izvršena je elektrifikacija Splita, građeni su stanovi na Gripama, obnovljena je Riva i zasađene palme, proširena je i modernizirana luka, izgrađen niz gradskih institucija itd. ( 4, 5 )

Kao ban Primorske banovine pokrenuo je i niz projekata van Splita, pored ostalih i izgradnju ljubuškog vodovoda. Do tada su se Ljubušaci u donjem dijelu grada snabdijevali vodom za piće iz čatrnji i bačvi na kolima sa konjskom zapregom u kojima su općinski vodari dovozili vodu sa Gožulja. Dovod zdrave vode bilo je jedino rješenje u iskorjenjivanju malarije koja je u gradu bila jedna od najraširenijih bolesti. ( 6 )

Ljubušaci su s velikom radošću dočekali svečano otvorenje vodovoda 24. novembra 1929. godine. Na otvorenju je bio prisutan i primorski ban dr Ivo Tartaglia :

"U nedelju dne 24. o. mj. biće svečano otvorenje gradskog vodovoda u Ljubuškom koji je bio vrlo potreban za grad, a sagradili su ga zajednički Gradska općina, Dom narodnog zdravlja i Monopolska uprava. Ovoj će svečanosti prisustvovati i primorski ban dr Tartaglia, koji po prvi put putuje u hercegovačke krajeve kao ban." ( 7 )

"Prilikom otvorenja vodovoda biće velika svečanost. Dom narodnog zdravlja i općina Ljubuški uputili su molbu banu Primorske banovine g.Tartagli-i da dođe na ovu svečanost, kada bi mu bilo zgodnije doći. Narod je, pored zadovoljstva što je dobio vodovod, zadovoljan još i stoga, jer se nada da će gosp. ban učiniti ovom prilikom posjetu ovim krajevima." ( 8 )

"Juče je ovdje na svečan način obavljeno otvorenje novog vodovoda. Stigao je i ban Primorske banovine dr Ivo Tartaglia sa nekoliko tehničkih činovnika… Čitavo općinsko vijeće na čelu sa načelnikom Hasan ef. Sadikovićem došlo je banu u susret na hercegovačko-dalmatinskoj granici u Prolog. U Ljubuškom je banu dr Tartalji priređen svečani doček. Otvorenje vodovoda pret vorilo se u spontane manifestacije Kralju, Jugoslaviji i banu. Pri dočeku su govorili načelnik Sadiković, upravnik Doma narodnog zdravlja u Mostaru dr Šimunović, dr Hasan Mahić i ban dr Tartalja, koji je govorio u više navrata. Vodovod i rezervoar predao je banu dr Šimunović. Poslije toga bio je svečani banket, na kojem je ponovo govorio načelnik Sadiković. On je banu saopćio da ga je gradsko vijeće izabralo za počasnog građanina Ljubuškog." ( 9 )

Primorski ban dr Ivo Tartaglia na otvorenju vodovoda u Ljubuškom 24. studenog 1929. godine. Od Ljubušaka u prvom planu Hasan ef. Sadiković, Vasilije Vitković, dr Hasan Mahić i Hasanaga Gujić .

Banu je uručena diploma počasnog građanina Ljubuškog u Splitu početkom 1930. godine:

"Gradodonačelnik g. Sadiković bio je kod primorskog bana g.Tartaglie i predao mu diplomu počasnog građanina grada Ljubuškog. G.ban je primio vrlo lijepo g. Sadikovića, zahvalio na ovoj počasti, te istaknuo, da će se uvijek sa prijatnošću sjećati srdačnog i lijepog dočeka koji mu je priređen prilikom njegova dolaska na otvorenje novog vodovoda u Ljubuškom." ( 10 )

"Gradonačelnik Hasan ef. Sadiković, Mujaga Daupović, vjećnik i Mustafa Dizdarević, bilježnik, povratili su se iz Splita. Oni su bili kod bana g. Tartaglle kojem su predali diplomu počasnog građanina grada Ljubuškog. G. ban je izrazio mnogo simpatija prema građanstvu grada Ljubuškog, zahvalivši se na počasnom izboru." ( 11 )

Poslije Oktobra 1917. godine Rusi su u velikom broju emigrirali u balkanske zemlje. Tako se u Ljubuškom našao 1921. godine ruski ljekar Simeon Morozov sa suprugom i djecom. Ljubušaci su ubrzo saznali da je bio "carista".

Kao općinski ljekar u Ljubuškom radio je 17 godina savjesno i predano. Svi ga pamte kao doktora "Rusa". Priznanje počasnog građanina Ljubuškog dobio je odlukom općinskog vijeća u oktobru 1930. godine :

"Dr Simeon Morozov, općinski liječnik sreza i općine Ljubuški, svakom prilikom i u svako vrijeme na poziv seljaka i građana priskače u pomoć i pruža svakom bolesniku besplatno prvu liječnički pomoć.
Dr Morozov je majka čitave sirotinje općine i sreza Ljubuškog koja bi mnogo trpila da nije ovog savjesnog i altruističkog ljekara. Zbog toga je općinsko vijeće na prijedlog g. Ibrahima Gujića, općinskog načelnika, izabralo dr Morozova počasnim građaninom, odavši time dostojno priznanje čovjeku koji je sve svoje sile upravio na dobro siromašnog naroda…"( 12 )

Dr Morozov je kupio jedan veći vinograd u blizini grada, neposredno ispod žabljačkog harema "Vrbica" *. Prihvatio je običaje sugrađana i volio je ljupki grad kao i svoje rodno mjesto. Za ljubušku djecu je do smrti ostao tajanstveni doktor sa bijelom bradom.

Preminuo je u februaru 1938. godini u 70. godini života. Sahranjen je na pravoslavnom groblju u Ljubuškom. ( 13 ). Samo dva mjeseca kasnije umrla je u dubokoj starosti, nakon kratke bolesti, i njegova supruga Nadežda. Iza njih je ostalo dvoje djece koja su rijetko dolazila u Ljubuški. ( 14 )

* Prema kazivanju Ahmeta Muminagića, o vinogradu se godinama brinuo Salihaga Omerhodžić, brat Mujage i Hamid ef., imama žabljačke džamije.

• ( 1 ) Arhiv Bosne i Hercegovine. Dr Simon ( Adalberta ) Kuharski. Zbirka službeničkih dosijea.
• ( 2 ) Nesretni događaj. Bošnjak 1904 ; 7., od 18. februara.
• ( 3 ) Sarajevski List 1914 ; 236 : 3., od 29. septembra.
• ( 4 ) Kečkemet D. Prošlost Splita. Split : Marjan knjiga, 2002.
• ( 5 ) Norka Machiedo-Mladinić. Životni put Ive Tartaglie. Split : Književni krug, 2001.
• ( 6 ) Iz naše kotline. Narodna Sloboda 1928 ; 18 : 3., od 5. maja.
• ( 7 ) Otvorenje novog vodovoda u Ljubuškom. Narodna Sloboda 1929 ; 47 : 3., od 23. studenoga.
• ( 8 ) Vodovod u Ljubuškom gotov. Jugoslavenski List 1929 ; 270 : 14.
• ( 9 ) Ban dr Tartalja u Ljubuškom. Jugoslavenski List 1929 : 277 : 2.
• ( 10 ) Gradonačelnik kod primorskog bana. Jugoslavenski list 1930 ; 51 : 2.
• ( 11 ) Povratak gradonačelnika iz Splita. Jugoslavenska Pošta 1930 ; 235 : 4.
• ( 12 ) Gujić HK. Dr Morozov počasni građanin grada Ljubuški. Jugoslavenska pošta 1930 ; 436 : 5., od 30. oktobra.
• ( 13 ) Umro je fenomenalni starac dr Morozov Simeon. Jugoslavenska Pošta 1938 ; 2564 : 2., od 21. februara.
• ( 14 ) Jugoslavenska Pošta 1938 ; 2699 : 3., od 14. aprila.