Lako je tuđim po trnju mlatiti

Odluka Međunarodnog suda pravde o odcjepljenju Kosova i te kako je uzburkala ovdašnju javnost. Srbijanska politička elita, a pogotovo braća po vjeri u BiH, razočarani ovom odlukom, više u bijesu, dižu onu stvar, na koga drugog nego na nejaku BiH. Kaže se lako je tuđom stvari po trnju mlatit'. A je li BiH trnjina i ima li se po njoj čime mlatiti?

Predsjednik Srbije Boris Tadić ovih dana je neuobičajeno u više navrata u javnosti isticao kako će Srbija stati iza suvereniteta i integriteta BiH i kako je jedinstvena BiH interes Srbije. Ne samo da je Tadić u takvim izjavama bio zapažen nego je cijela srbijanska diplomacija pokušavala prodati tu spiku i Srbiju predstaviti kao faktor mira na Balkanu koja BiH vidi kao cjelovitu i prijateljsku susjednu zemlju. Koliko je to dodvoravanje Međunarodnoj zajednici bilo u službi konačne odluke Međunarodnog suda pravde pokazat će vrijeme. Srbija je morala slati poruke ovakvog tipa želeći dati do znanja da je i Kosovo Srbija te da na Balkanu nema nikakvih odcjepljenja i narušavanja suvereniteta bilo koje države.

Sada kada su karte otvorene, hoće li Tadić promijeniti retoriku? Bio bi suviše glup da se osobno blamira u javnosti novim kontra izjavama u odnosu na one kojima je jamčio suverenost i cjelovitost BiH. Za taj prljavi posao Tadić će povući konce svojih lutaka u BiH i one će odraditi onako kako Tadiću bude odgovaralo. Nije teško pogoditi da su ti njegovi igrači s klupe sadašnji premijer RS Milorad Dodik i Predsjednik „stožerne“ stranke Hrvata u BiH drug Dragan Čović.

Sasvim je sigurno da će njih dvojica odmah povući paralelu između Kosova i Srbije odnosno BiH i Republike Srpske.

Ako može Kosovo zašto ne bi mogla i Republika Srpska? A ako može Republika Srpska zašto ne bi mogla i Herceg Bosna ili kako će već Čović nazvati svoje imaginarno carstvo? Odgovor je vrlo jednostavan. Kosovo se odcijepilo zato što može, a Republika Srpska se neće odcijepiti zato što ne može. Vizije druga Dragan su još na dužem štapu.

Da, odgovor je jednostavan, ali pojasniti ga i ne izgleda baš jednostavno.

Kao prvo, Kosovo je svoje odcjepljenje steklo ratom i to uz pomoć velikih svjetskih sila. Ako Republika Srpska želi prisajedinjenje sa Srbijom morat će uraditi isto. Rat je jedina opcija koja Republici Srpskoj daje kakve takve šanse, ako se pak upusti u takvu avanturu. Također, rat može biti opcija i Draganu Čoviću samo što je već sada izgledno da bi on u konačnici dobio zajednicu četiri ili pet zapadnohercegovačkih općina, a ne ono što se nekad zvalo Herceg-Bosnom.

U svim drugim opcijama i Dodik i Čović nemaju nikakve izglede. A hoće li se njih dvojica latiti pušaka, ne vjerujem. Čak što više, siguran sam da neće. I jedan i drugi su dokazane kukavice jer su imali priliku pokazati se i dokazati se u prošlom ratu. Ali nisu. Jer su meštri za jamiti i to im ide lakše od ruke. A samo ratovanje im nije jača strana.

Ali će zato i jedan i drugi pojačati svoju retoriku protiv države za koju se nisu borili, a od koje su se i te kako obogatili. Možda takvom retorikom uspiju uvjeriti ponove iste „pse rata“ koji će za šaku dolara u ime njih jedan vikend ratovati, a drugi već negdje „nađubriti“ jer budući eventualni rat po ničemu neće biti isti kao prošli.

No, pošto rata ipak neće biti sa sigurnošću se za njih dvojicu može reći da za njih neće biti zime. Oni će svojom pričom već uvjeriti dovoljan broj pripadnika svojega naroda kako su oni jamci nacionalne opstojnosti i izabrane Mojsije koji će svatko svoj narod odvesti iz BiH ropstva u obećanu zemlju koju im je u snu Jahve obećao. Na takav način smišljena predizborna promidžba svakako će im donijeti još 4 godine blagostanja. Drmanja svojim veležupama u kojima su oni carevi i lopovi, kadije i sudije.

Da bi mogli ponuditi alternativu njihovim spletkarenjima morali bi povući crtu i jasno definirati stanje stvari u BiH.

Sasvim je jasno koji su to politički koncepti danas u igri u BiH. Postoje oni Bosanci i Hercegovci koji žele državu BiH i oni Bosanci i Hercegovci koji ne žele BiH kao državu. I to u nikakvom obliku, da budemo jasni. Apsolutno je pogrešno etiketirati pojedine narode da pripadaju tim skupinama. Doduše možemo priznati da pojedini narodi preferiraju neku od te dvije opcije, ali nikako ne možemo reći da je cijeli narod isključivo za neku opciju, bez obzira o kojem se narodu radilo.

U javnosti pak vrijedi percepcija da su Srbi apsolutno protiv BiH, da su Bošnjaci apsolutno za BiH, a da su Hrvati relativno podijeljeni s tim da ih je ipak više koji su protiv BiH kao države. Na stranu isprazne priče većine političara koji deklarativno podržavaju ili negiraju BiH, a iskrene namjere su im sasvim druge. Što narodi u ovom trenutku uistinu žele mogli bi doznati jedino ako bi proveli referendum po tom pitanju.

No jedno je sigurno. Dva politička pola postoje. „ZA“ i „PROTIV“ BiH. Možda je najveći broj onih koji nisu isključivo za ili protiv Bosne i Hercegovine već njihova odluka ovisi o nekim uvjetima koji bi u konačnici definirali njihovu odluku. Ali da se sada ne bavimo time je li starija kokoš ili jaje, da malo proanaliziramo takvo stanje iz drugog kuta.

Postoji li uopće rješenje podjele BiH mirnim putem? Teško je to reći koliko je jedno takvo rješenje u praksi provedivo. U domeni teorije sigurno da rješenja ima, ali građani BiH sigurno nisu na toj razini svijesti da bi u cijelosti prihvatili bilo koje rješenje, nego ono može biti samo silom nametnuto kako je to bilo uvijek do sada.

Razbijanje BiH kao države sigurno bi prihvatili i najveći današnji međunarodni zagovaratelji njezine cjelovitosti samo ako bi to razdruživanje bilo plod dogovora naroda u BiH. A što bi to bila realnost dogovora tri konstitutivna naroda u BiH?

Republika Srpska sigurno nije sama po sebi problem. Ali ovakva kakva je danas sigurno jeste. Prije će Beograd biti glavni grad Kosova nego li će ovakva Republika Srpska napustiti BiH. Dakle, sporno je ono što nije srpsko. Srpski gradovi i sela uvijek su mogli napustiti BiH i za to im nije bio potreban rat. Ali oni su htjeli znatno više zato i jesu tu gdje su sada, u BiH. Ako pak i dalje budu inzistirali na Srpskoj u postojećim granicama koju žele izvan BiH i te kako trebat će im rat. A sa ratom se udaljismo od mirnog rješavanja bosanskohercegovačke krize.

Hrvati u BiH još lutaju u potrazi rješenja svojega nacionalnog pitanja. Kada ga riješe neke stvari će biti lakše definirati i sve će biti kudikamo jasnije. Ovako ostaje im da se drže stožerne stranke i da polako s njom nestaju kao nekoć Mohikanci u Americi. A neće biti problem ako je drug Dragan taj posljednji Mohikanac (The last of the Mohicans).

Je li rješenje nacionalnog pitanja Hrvata u BiH u sintagmi: neka se spasi tko se spasiti može? Sigurno da nije. Jer krajnje je nekorektno kada netko, tko se diči da je stožer hrvatstva u BiH u zadnjih 20 godina, svoj narod dovede do ambisa i u općem beznađu poviče „spašavaj se tko može“.

Nisu samo Hrvati oni koji se mogu spasiti. Pogotovo ako su manjina hrvatskog naroda. Onaj tko se želi predstavljati kao stožerna politička opcija Hrvata u BiH mora ponuditi znatno bolje i pravednije rješenje nacionalnog pitanja Hrvata u BiH. Dodikov recept Hrvatima ne može biti put kojim trebaju ići. Podržavanje srpske nacionalne ideje je definitivan krah hrvatstva u BiH. Onaj kojemu je Dodik uzor taj ima najmanje pravo Hrvatom se zvati jer nikada u povijesti Srbi nisu bili ti koji su s Hrvatima kolač dijelili. Tako je i sada. Tko to ne može da shvati, citirat ću druga Čovića (mada u drugom kontekstu): „žao mi ga je“.

Mislim da bi možebitni referendum dao iznenađujuće rezultate koje bi polučili pripadnici bošnjačkog naroda. Važi fama da su Bošnjaci listom za cjelovitu BiH. Nešto u meni govori da to nije baš tako. Razumije se i Bošnjaci bi rado podijelili BiH samo ako bi to mogli ostvariti onako kako oni zamišljaju da bi trebalo biti. Bojim se da njihove aspiracije duboko zalaze u teritorije Hrvata i Srba. Što ponovo teoriju o mirnodopskom rješenju beha krize baca u vodu.

Naivno je misliti da hrvatski i srpski nacionalizam neće roditi bošnjački nacionalizam. Uz jednu bitnu razliku. Bošnjački nacionalizam je u to gori što su Bošnjaci najbrojniji. Jer sto nacionalista su veći nacionalisti od 50 drugih nacionalista. Čista matematika. No, ima nešto što nije samo matematika, a to je ekstremni oblik vjerskog nacionalizma i fundamentalistički islamizam. Takav oblik ekstremizma poduprijet s vjerskim fanatizmom u BiH ovu zemlju polako ali sigurno vodi ka jednoj neodrživoj tvorevini. Koja će se završiti ponovo ratom. No ovoga puta nitko neće imati izbora.

Prvo se ispred svojih vrata smeće mete. Ukoliko nismo spremni na takav korak ostaje nam da čekamo Dayton 2 i da nas netko drugi malo poduči kako se ovce šišaju. Sve druge opcije su čista danguba i bacanje prašine u oči narodima BiH. No možda je tako i najbolje. Ovakva daytonska BiH možda svima odgovara. Već 15 godina pojedinci u njoj neprestano i s lakoćom drže vlast. Vladaju rotirajući se iz fotelje u fotelju. Isti bivaju sve bogatiji dok narod koji ih glasa postaje sve siromašniji i siromašniji. Samo narod to nikako da shvati.

Pamti li tko još Busha (George Herbert Walker Bush) američkog predsjednika (1989-1993), oca od poznatijeg Busha između kojih je u dva mandata stolovao Bill Clinton. Koliko ih se samo promijenilo od rata naovamo, a tako su moćni bili. A ovi naši političari su izgleda vječni. Pojedinci su ministri od rata. A istovremeno trube kako im ova država ne valja. Lažu nas i te kako nas lažu. Ova država njima je Meka i Medina. I ne bi je dali za cijelu Ameriku. Zato pustite isprazne priče o odcjepljenju, trećem entitetu ili o BiH s vehabijama koji će se pobratimiti sa Hrvatima i Srbima.

Na kraju u jedno sam gotovo siguran. Kada ovu budu čitali pripadnici sva tri naroda u BiH svaki od njih će reći: Sve što piše za ona druga dva naroda živa je istina, a ovo što piše za moje sunarodnjake živa je laž.

Ako bude tako imponirat će mi.