Prošaram malo po ovim našim hrvatskim i tzv. hrvatskim portalima, što bosanskim što hercegovačkim, te na providan i lak način zaključim, kao i većina drugih nadam se, da postoji svojevrstan posredni sukob između intelektualne svite koju s jedne strane predvode Raspudić, Lučić, Zirdum i još neki drugi, te Šarčević, Lovrenović, Jeleč i opet još neki drugi, s druge strane.

Imena intelektualaca (da se neki ne uvrijede) su ovom prigodom sasvim slučajno odabrana i sasvim slučajno nabrojana ovim redoslijedom. Naravno da ima još zvučnih imena koji su čvrsto u jednom ili drugom taboru, ali po tri imena sa svake strane biti će sasvim dovoljna da se razumije o kojim se političkim razmiricama radi.

Jasno je da prvi trojac zastupa Hum i Humljane kako sami vole reći ovi pohrvaćeni prastanovnici Balkana. Međutim, oni sebe predstavljaju za hrvatske čistunce i istinske predvodnike hrvatstva. Nećemo im mjeriti krvna zrnca i znanstveno dokazivati njihovo hrvatstvo, jer svatko ima pravo da se osjeća i izjašnjava kako hoće. Oni pak Hrvate iz suprotstavljenog tabora gledaju s visine. S Medvedgrada, uglavnom. Za njih Jeleč, Šarčević, Lovrenović i svi drugi koji ne misle kao oni nisu Hrvati. Čak što više neprijateljski su nastrojeni prema hrvatskom narodu. I gle čuda, više vole muslimane nego pripadnike svojega naroda.

Mnogi će mi osporiti objektivnost u ovom svom osvrtu jer sam u svojim stavovima bezrezervno na strani Jeleča i ekipe. Zbog toga se odmah može postaviti pitanje čemu onda ovo subjektivno piskaranje kada se zna da ću hvaliti jedne, a kuditi druge.

E pa zato što prije svega nemam namjeru hvaliti jedne, a kuditi druge nego osjećam potrebu objasniti zašto sam odabrao jednu stranu i to onu tzv. probosansku i zašto sam uvjeren u ispravnost svojih stavova.

Prije svega zato što se u medijima iznosi niz neistina kojima se na jedan perfidan način čitateljima pokušava podmetnuti teza da su nečije ideje ispravne, svete i nedodirljive, a da svi drugi koji misle drukčije predstavljaju njihovu suprotnost. Dakle grešni su, s pogrešnim stavovima i da su neprijatelji ideje koja nema alternativu.

Humljanski tabor tvrdi, i neosporno je u pravu, da hrvatsko nacionalno pitanje u BiH nije riješeno. Oni pak imaju svoju viziju kako ga treba riješiti. Po njima glavni kamen spoticanja ka ostvarenju njihovoj ideji su pripadnici bošnjačkog naroda koji su ujedno i jedini razlog zašto Hrvati u BiH nisu svoji na svome. Prema istim Srbi su negdje u sjeni i na rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja nemaju nikakvog utjecaja. Čak što više oni su Hrvatima uzor kako treba djelovati pa čak i partner koji će im pomoći da ostvare svoje političke i nacionalne ciljeve.

Kada se Humljani u svojim intervjuima, člancima i komentarima obraćaju javnosti od bošnjačke nacije prave ćeliju al-Qaide (al-Qaeda) koja ima isključivu zadaću vratiti turski vilajet u BiH. Ne treba sporiti postojanje islamskog fundamentalizma u BiH, ali isticati Bošnjake kao beskompromisan narod s kojim nema mogućnosti dogovora je van svake pameti i toliko prozirno da stvarno možemo biti naivni ako bi povjerovali u to.

Činjenica da je BiH podijeljeno društvo, Lučiću i ekipi daje vjetar u leđa koji podupire njihovu tezu da je suživot u BiH nemoguć. Zapravo radi se o ideji koju je plasirala velikosrpska politika, a u ime koje se poslužilo genocidnim sredstvima kao bi se ona pokušala staviti na noge i kako bi ju se prikazalo kao nužno zlo u obrani protiv povampirenog islamizma.

U ime velikosrpske ideje bilo je potrebno poubijati sve muške glave u Srebrenici što će neupitno kod Bošnjaka izazvati revolt koji će stvoriti društvo „zavađenih do groba“. Na istom principu prosrpska politika je inscenirala hrvatsko-bošnjački sukob u srednjoj Bosni koji nije imao nikakvu realnu opravdanost niti s Bošnjačke niti s Hrvatske strane, a koji je išao u prilog jedino velikosrpskoj politici. Međutim, postoje i drugi Hrvati koji su išli u školu, ne samo Humljani, pa ovoj ideji Humljana prilaze s puno rezerve. Oni drugi vanhumljanski Hrvati, uglavnom neobrazovani ili potkupljeni preko stožerne humljanske stranke puše ideju o neodrživosti BiH kao zdravo za gotovo. I oni nisu nikakav problem. No, problem su Jeleč, Šarčević, Lovrenović i druge „daidže“ zato što su protiv velikosrpskih interesa. Zato što po njima humljanski nacionalni interesi nisu ujedno hrvatski nacionalni interesi beha Hrvata.

U ovoj državi BiH osim Humljana i drugi Hrvati imaju se pravom Hrvatom zvati i Hrvatom osjećati. Oni nisu jamili i to je njihova slabost. Oni se ne odriču Bosne i Hercegovine zato što povijesne okolnosti protežiraju možda neke druge interese i opcije. Oni su izučavali povijest i nešto naučili iz nje. Izučavali su je i Humljani. Samo što im je u memoriji izgleda radije ostala prljava strana povijesti.

U vrijeme rata i poraća, u sukobu koji je imao jasnu nacionalnu opredijeljenost sukobljenih strana vješto se koriste nacionalni osjećaji naroda. Takvo stanje se instrumentalizira iz tabora službene hrvatske politike, dakle iz središta Huma koji si je svojim dobrim vezama u Zagrebu sebi osigurao takvu poziciju. Pa prema zagovaračima neodržive BiH, svi koji misle drukčije su manje vrijedni Hrvati, pa čak i nisu Hrvati što razumnom čovjeku daje za pravo da preispita svoj stav tko je zapravo uopće Hrvat u BiH, a tko nije.

Osobno sam uvijek mislio da su ustaše s pravom nosile epitet velikih Hrvata, sada me Humljani pokušavaju uvjeriti da su četnici ipak veći Hrvati od ustaša. A partizani? E, sad mi se sve zbrkalo u glavi. Biće najbolje da ujutro uzmem metar i izmjerim koliko sam visok. Da nisam porastao ili se možda smanjio.

Koliko me sjećanje služi mojih 180 cm visine određuju me negdje u prosječno velike Hrvate. Samo ne znam jesam li bliže četniku ili ustaši. Partizan nisam jer tamo gdje sam rođen nikada nije bilo partizana. Ako se Humljana pita, možda zato što volim svoju Bosnu i Hercegovinu, odoh ja i u partizane i u ustaše istovremeno. Neka ih, bolji su i jedni i drugi nego četnici.