Zirdum, prvi put, drugi put, treći put... prodano! (Polemika I. Šušnjar - Lj. Posavski) - [ 1 ]

Štovano čitateljstvo Posavine ovih dana imalo je iznimnu prigodu uživati čitajući epski hvalospjev u tri čina od gospodina Ivana Šušnjara poznatijeg pod pseudonimom Nikola Zirdum. Ekskluzivu i čast imao je „jedini hrvatski“ posavski portal koji je Zirdumov intervju objavio u tri toma. Po dinamici, kako je Zirdum stigao napisati.

Ovaj epski i povijesni intervju toliko je odjeknuo u javnosti da su ga odmah preuzeli i neki drugi portali. Čak i oni koji preferiraju daidžansku politiku.

Intervju je toliko dobar da je i e-Posavina razmišljala da ga prenese na svoj portal. Gospodin Šušnjar je u svom hvalospjevu iznio toliko razumnih opservacija da bi bilo šteta ne prezentirati ih svekolikoj javnosti. Međutim, sam intervju obiluje neukusom, nekulturom i prostaklucima te zbog toga ipak nije dobio prolaznu ocjenu da ga se objavi i kod nas. Razumljivo je da čovjek može mrziti neistomišljenike, ali da te svoje frustracije ispoljava na krajnje neprimjeren način jednoj intelektualnoj i obrazovanoj osobi, svakako nije prihvatljivo uređivačkoj politici našeg portala.

Zanimljivo je da naša uređivačka politika ima dosta dodirnih točaka sa stavovima g. Šušnjara osim u nekoliko sitnica gdje se pomalo razlikujemo što ćemo ovdje i obrazložiti. Takav pristup nam se čini pragmatičnijim nego li da objavljujemo cijeli intervju sa mnoštvom otrcanih fraza i stavova koje ionako svi odobravaju i smatraju ih općeprihvatljivim.

Prvo na što treba odgovoriti je zašto g. Šušnjar svoje umotvorine nije objavio na Poskoku i malo Hercegovce politički obrazovao? Nije jer ovakvi stavovi koje on proklamira nisu za hercegovačke uši. Ako tamo obznani da su Jelavić i Ivo Miro Jović seronje („idiotski dvojac“) ode mu reputacija kao borca za hercegovačku stvar.

OK. Hajdemo uistinu povjerovati da o ovoj dvojici uistinu misli onako kako je i rekao u svom intervjuu. Zašto nam nije objasnio po čemu se Čović razlikuje od svojih stranačkih kolega? Nije li i drug Čova idiot ako je na istoj političkoj liniji kao prethodnik mu Jelavić. A očito da jeste, jer ne znamo da se politički koncept HDZ BiH uopće mijenjao od 1992. godine naovamo, tako da svaki sluga takve politike ne može biti, ništa drugo nego upravo onako kako ga i sam Zirdum naziva, „idiot“.

No, da mi prijeđemo na stvar. Što je to o čemu Šušnjar jako dobro zna, ali se svojski trudi da istinu izokrene i podvali je nama u Posavini, a da mi to ovdje doživljavamo na oprečan način. U Hercegovini pa i u srednjoj Bosni nema potrebe za tim. Tamo se te podvale ionako smatraju dijelom svakodnevne politike i uvriježenim mišljenjem tamošnjih ljudi. Međutim, kod nas to ne pali. Otuda i nakana obavještajnih krugova kojima Zirdum pripada da nama Posavcima malo pojasni tko je tko kod Hrvata i tko su nam neprijatelji, a tko prijatelji.

U jednom dijelu svojega izlaganja Šušnjar kaže „ Kako se može izdati nešto što nemaš“? Naravno riječ je o izdaji Bosanske Posavine. Valjda nam gospodin Šušnjar sugerira da se pomirimo s time da je Bosanska Posavina Srpska i da ne vrijedi boriti se za nju. Nego trebamo prigrliti ovo što imamo i time bismo trebali biti zadovoljni. On nadalje na krajnje ironičan i drzak način filozofira oko izdaje Posavine gdje uglavnom pokušava nametnuti pitanje je li Posavina uopće izdana i pravi se nevješt samopitajući se tko ju je izdao.

E pa gospodine Šušnjara na ovo pitanje rado ću ti odgovoriti. Kao prvo, svaki običan građanin u Hercegovini pa i srednjoj Bosni nema pojma što se zbilo sa Posavinom 1992. godine. Ali zato akteri njene prodaje i ljudi iz obavještajnih službi jako dobro znaju što je bilo po srijedi u Posavini. Zato bi gospodinu Šušnjaru bilo časnije da je o padu Posavine rekao da nije upućen. No kako vidimo on poznaje mnoge činjenice, samo što ih pokušava izvrgnuti. Stoga moramo zaključiti da je gospodin Šušnjar dobrano ogrezao u politiku koja je Posavini došla glave.

Pita se on zašto zbog pada Posavine prozivamo samo Tuđmana i Hercegovce, zašto nikada ne optužimo Bošnjake. A zašto i bi? Što Bošnjaci imaju sa Posavinom. Posavina je hrvatski nacionalni prostor na kojem živi ponajmanje muslimana. A u ovom posljednjem ratu svatko je branio svoje. No i pored toga značajan broj Bošnjaka zajedno s Hrvatima je branio Posavinu od srbočetničke agresije. Da nije bilo Bošnjaka u HVO-u Posavine pitanje je da li bi Oraško-šamačka bojišnica uspjela izdržati nasrtaje četničkih postrojbi.

S druge strane neki bošnjački krugovi neprestano tvrde da je Alija Izetbegović namještenik velikosrpske ideje te da je i on vodio politiku koja je Srbima omogućila polovinu BiH. Ako je to pak točno onda je bilo iluzorno očekivati bilo kakvu pomoć od Armije BiH. Isto tako ta pomoć od njih nam nije niti trebala jer mi imamo svoju vojsku i to ne jednu nego dvije. HVO i HV. Mi koji smo bili sudionici rata i pripadnici tih oružanih snaga znamo dobro da se tu radilo ipak o jednoj vojnoj formaciji kojom se zapovijedalo iz Zagreba. Osim glavnogkomandujućeg Tuđmana na čelu te vojske bio je Hercegovac Gojko Šušak. Koliko je on uistinu prohrvatski orijentiran, onako kako to samo Hercegovci znaju biti, treba da nam kažu brojne kritike na njegovo UDBA-ško djelovanje. Stoga ako i tu ima samo djelića istine onda nam svi potezi hrvatske politike mogu biti i te kako jasni.

Tuđman – Šušak – Boban, zapovjednik, ideolog i izvršitelj su temeljne karike lanca koji je izdao Posavinu. Ali ne samo Posavinu, nego i Hrvate iz svih dijelova Bosne. Najveći ceh su za takvu ispraznu i izdajničku politiku platili Hrvati središnje Bosne. Oni su uvučeni u rat protiv Bošnjaka kako bi Hercegovina stekla pozicije za odcjepljenje od BiH. Koliko ja takva politika bila promašena govori činjenica da isti ti Hrvati srednje Bosne danas moraju živjeti zajedno u istoj državi sa svojim dojučerašnjim krvnicima. A da je to samo danas, bilo bi i podnošljivo, nego tu stigmu moraju nositi praktično vječno.

Nitko ne može tvrditi da Šušak nije svoje političke vizije u BiH ostvarivao preko institucija RH (MO i HV) i beha krila HV-a (HVO). Posavina je u njegovim vizijama bila balast koja mu ništa nije značila. Ništa mu nije značila niti srednja Bosna. Pogotovo mu nisu značili ništa Hrvati Sarajeva, Tuzle, Banja Luke i drugih krajeva BiH gdje ih je bilo u značajnijem broju. Bila mu je važna samo zapadna Hercegovina i eventualno manji dio teritorija Bosne koji je graničio sa zapadnom Hercegovinom. Tek toliko da poveća zaleđe svojoj Hercegovini.

To je povijesna činjenica koja je dokazana bezbroj puta. Napisane su brojne knjige. Zabilježena svjedočanstva na video materijalima u kojima svjedoci argumentirano iznose dokaze o namjerama jedne takve politike. Sporazum Boban – Karadžić u Grazu 06. svibnja 1992. godine je krunsko svjedočanstvo izdajničke politike koju je Šušak preko Bobana vodio u BiH.

No vođenje državne politike i ratovanje nisu dječja igra i ne mogu se sve karte posložiti baš onako kako se uvijek hoće. Herojska i nepredviđena obrana Orašja pomutila je planove mnogim zavjerenicima koji su imali prljave ruke u i oko Posavine.

Osim očite vojne izdaje koju g. Šušnjar vješto negira (izgleda glupo no to je njegov izbor) kod druge izdaje Posavine biva nešto realniji. Ona se desila u Daytonu prilikom potpisa sporazuma koji će konačno riješiti BiH ratnu krizu. Tu g. Šušnjar sumnja na moguću izdaju Posavine koja je više nego očita. Ako se u Daytonu netko ponio časno onda je to g. Zubak koji nije htio potpisati sramotno unutarnje administrativno razgraničenje Bosne i Hercegovine na štetu Hrvata Posavine. Ali tu uvijek ima jedan Hercegovac koji će staviti potpis bez obzira što nije ovlašten i što nije legitiman da potpisuje tako nešto. Jadranko Prlić je razuman i svjestan situacije te je umjesto Zubaka svojim potpisom načinio mali korak za Hrvate, a veliki za Hercegovce.

Da se ne bi sve završilo na ovome g. Šušnjar se još na jedan drzak način usuđuje Posavcima prigovoriti što se bune, ako su i izdani. Izdani su i drugi pa se nitko ne buni, samo se Posavci digli i remete svehrvatsko jedinstvo. Kako ga nije sram? Da nam tako nešto prigovara netko sa strane pa da ga čovjek pokuša i shvatiti. Nego našao se jedan veliki Hrvat da nama malim Hrvatima to kaže...

Slijedeća floskula kojom g. Šušnjar zabavlja čitateljstvo je sadržano u njegovoj izjavi da Hrvati nemaju političara koji bi Srbima uvjetovao suradnju za povrat Posavine. Dakako da nema kada su svi političari kod Hrvata kojih se nešto pita iz Hercegovine i koji su svoju priču o Posavini završili 1992. godine.

No ovdje se može zaključiti da g. Šušnjar ipak u rezervi ima suosjećaj odgovornosti i da misli da sa Srbima treba pregovarati oko povrata Posavine. I to je dobro za početak, jer do skoro su govorili da je Posavina ionako srpska i da Hrvati nemaju što tamo tražiti.

Ali ima g. Šušnjar i te kako ima političara Hrvata koji hoće, mogu i znaju pregovarati sa Srbima oko povrata Posavine samo što tim činom sva vaša politika pada u vodu. Propalo bi vam 20 godina neuspješne i politike koja je ionako propala pa kao slamku spasa tražite u izjavama da Posavinu nema tko tražiti nazad. Zar ne bi predsjednik stožerne stranke Hrvata trebao malo povesti računa o Posavini, osim ako on nije predsjednik stožerne stranke Hercegovaca pa mu do Posavaca nije ni stalo. A kako mu je stalo govore njegova djela o šurovanju sa Dodikom čijih je 30% sunarodnjaka što vojno, što politički, protjeralo 70% nesrba iz Posavine.

I na kraju g. Šušnjar ipak konstatira da samo Hrvati imaju različite političke koncepte što je ponovo notorna neistina. Hrvati u BiH imaju pak najmanje političkih stranaka i isto tako najmanje političkih konceptualnih razlika među tim strankama. I Bošnjaci i Srbi i te kako imaju različite političke poglede unutar svojeg političkog korpusa samo ih politički neobrazovan čovjek ne može primijetiti. Naizgled Srbi su jedinstveni oko Republike Srpske što djelomice može biti točno, ali se zato u svim ostalim ključnim političkim pitanjima i te kako razlikuju. Ista stvar je i sa Bošnjacima. Ma koliko im je svima jedinstvena BiH u glavi njihove glavne političke stranke se i te kako razlikuju u svojim političkim strategijama.

Ali zato će i oni za Hrvate reći da su homogeni kada je u pitanju zajednički hrvatski interes. A ako pak nije onda krivca treba tražiti ponovo u stožernoj hrvatskoj stranci koja je imala povijesnu odgovornost da očuva jedinstvo Hrvata u BiH, a to ipak nije učinila, nego je ona sama pridonijela konceptualnoj podjeli politika kod Hrvata. I sada su svi drugi krivi samo jadnica stožerna stranka nema s tim ništa.

Pod patronatom HDZ BiH Hrvati su prvi put podijeljeni 1992. godine nekorektnim i sramotnim sporazumom o razgraničenju interesnih zona između Hrvata i Srba u BiH. Drugu podjeli i raskol među Hrvatima ponovo je upriličio HDZ BiH svojim potpisom na Daytonski sporazum koji je Hrvatima mnogostruko štetan. Treća izdaja hrvatstva se dešava u ovo vrijeme kada ponovo HDZ BiH pokušava završiti započeto. Ono što je planirao 1992. godine, novim ustavnim promjenama želi ostvariti danas.

HDZ-u očito ne smeta činjenica što su Hrvati u Posavini ratovali protiv Srba i što su Posavci izdani i prodani (ponovo pod patronatom HDZ-a). Ne smeta im što u 15 poslijeratnih godina nitko iz stožerne stranke nije postavio pitanje Posavine. Nikomu i nigdje. Kako taj isti HDZ može praviti sporazume sa Dodikom i rješavati hrvatsko nacionalno pitanje u BiH? Na štetu Posavaca razumije se. E moj druže beogradski... kako ono ide pjesma od zagrebačke grupe Film, ne da će Hrvati imati dva politička koncepta nego će ih imati stotinu jer izdaja jednog dijela svog naroda da bi drugom dijelu bilo bolje ne može biti svehrvatski politički koncept. A ona politička opcija koja ne može osigurati svehrvatsko jedinstvo niti pod razno ne može sebi dodjeljivati epitete stožerne hrvatske stranke.

Ivan Šušnjar interview (posavski-obzor.info):

• Prvi dio
• Drugi dio
• Treći dio