U najnovije vrijeme čitam o ljutnji, zaprepaštenju, hororu i osvetničkoj požudi hrvatskih hercegovačkih pera i portala, što fratarskih što intelektulanih, naspram prijetećih izjava i članaka koji dolaze iz Bosne, što fratarskih što intelektualnih. I obrnuto.
Naime obje strane svojataju istinu (prošlu, sadašnju i buduću) i vjeru za sebe. I sve to u najcrnjim danima Hercegovine.
Ovaj verbalni rat između hercegovačkog i bosanskog fratrizma, hercegovačkog i bosanskog hrvatstva, mora valjda radovati islamski dio zemlje. Kako su Bošnjaci Hrvatima izabrali predstavnika u vlasti, ispada da Bošnjaci djeluju po onoj biblijskoj "ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe". Jer, Hrvati ionako nisu u stanju izabrati si predstavnika u vlasti pa im Bosnjaci iz ljubavi prema bližnjemu izlaze u susret i pretvaraju hrvatske verbalne ratove u svoj kulturni centar. Tako na kraju ispada kako Bošnjaci čine dobra djela dok se Hrvati među sobom prepiru oko Istine.
Jasna poruka hrvatskoj naciji od katoličke crkve bila bi u ovim prekernim vremenima jako potrebna, međutim crkva se zadovoljava pojašnjenjima kako istina nije u bosanskom fratrizmu i bosanskom hrvatstvu nego u hercegovačkom. Za pretpostaviti je kako crkva u Hrvata može razlikovati između islama, kršćanske pravoslavne crkve, kršćanske katoličke crkve, bosanskog i hercegovačkog fratrizma i hrvatstva. Međutim, ta ista crkva forsira dodavanje ulja na hrvatski požar. Uzajamno demoniziranje hercegovačkih i bosanskih fratara, podmetanje monolističke moći jednih drugima, jezivo je i ubitačno za Hrvate.
Logika ovog verbalnog rata je populistička i smrtni je neprijatelj nacionalnom jedinstvu. Hercegovacki fratri, vlast i intelektulaci (pogledati najnovije dispute fratara na relaciji Hercegovina - Bosna i Lučić - Lovrenović) reklamiraju istinu za sebe, u ime Boga i nacije. Bosanski isto tako. I Bin Laden reklamira za sebe da je upravo on Božji alat. Prijeteći scenario o bosanskom kalifatu u Hercegovini a Hercegovačkom u Bosni oslijepljuje naciju za realnost.
Privatizacija istine i vjere je opasan otrov. Prije bi se moglo i trebalo govoriti o Tuđmanovu i Šuskovu kalifatu u kojem mi Hrvati živimo u BiH a ne o nekom drugom. Danas je upitnije nego ikad može li i hoće li Hercegovina i Bosna ostati domovina našoj hrvatskoj djeci i unucima.
Hecegovačka crkva izgleda izgubljena u vremenu nakon Domovinskog rata. Stoljećima prije je služila naciji za opstanak, davala i stoljećima prenoslia religiozni, kulturni i nacionalni identitet. Nakon Domovinskog rata su ti zadaci nestali s denvnog reda pa dijelovi crkve čini se privatiziraju i polariziraju vjeru i istinu da bi pronašli razlog postojanja. Razdvajanja crkve i države nema, kako nema države nije ni potrebno.
Potresi u hrvatskoj naciji u BiH su duboki, rastresaju njen ionako porozan i fragilan fundament. Hrvati trebaju čvrst fundament da bi se na njemu mogli izgradjivati. Hrvati trebaju revoluciju koja bi spojila Hrvate a ne stvarala konkurenciju oko prava na istinu. Resentimentne fratarske iskre pokazuju da niti fratri ne žele ili neće da shvate kakva se utakmica igra u BiH. San o opjevanoj Zemlji "Dođi da vidiš, dođi da se diviš i poželjećeš ovdje da živiš" pretvara se u hrvatski Ground Zero.
