Ako mu je već palo u dio - kao privilegij ili kao zla sreća? - da u javnomu životu sudjeluje kao individualist i oporbenjak, čovjek mora biti spreman na kojekakva podmetanja i zlonamjernosti, i mirno se naučiti na to da je njihovo ispravljanje u mnogim slučajevima jalov posao.
Prate me takva podmetanja trajno, od prvih javnih istupa prije skoro četrdeset godina, recimo, od famoznoga Mostarskog savjetovanja o jeziku 1973. godine, na kojemu sam se polemički usprotivio unitarističkoj praksi tadašnjih jezično-normativnih faktotuma sa sarajevskoga Filozofskog fakulteta, pa umalo zaglavio zbog političke "disonantnosti". Nije mnogo drukčije ni danas, kada me karijerni policaj-agent bivše hercegovačke filijale Tuđmanove Sigurnosno-informativne službe (SIS) Ivo Lučić već drugi put, a sve u ime himerične ideologije OHNI-ja ("općega hrvatskog nacionalnog interesa"), izopćuje iz svojega OHNI-hrvatstva, anatemizira zbog mojega bosanstva, opanjkava zbog tobožnjega "komunizma"... Čini on to sada na hercegovačkim internetskim portalima, nakon što je odustao od objavljivanja teksta u Danima jer mu nisu odgovarali uobičajeni uzusi objavljivanja čitateljskih reakcija.
Čineći to kako već čini, lažljivo i manipulatorno, Lučić sam sebe pokazuje irelevantnim za bilo kakvo sugovorništvo. Dijalog jest nužan i nezamjenljiv, ali u apstraktnome pozivanju na dijalog olako se zaboravlja da u dijalog ne stupamo samo s idejama i s argumentima, s manjom ili većom sposobnošću artikulacije, nego da u dijalog, da bi bio supstancijalan, ozbiljan, obavezujući, stupamo sa svime onim što jesmo, sa svime što je sadržaj naših djela i dana. Za takav dijalog, dakle, moraju postojati elementarni preduvjeti, na prvome mjestu - vjerodostojnost stajališta i osoba. U tomu je Lučić beznadno insuficijentan i zato je dijalog s njime deplasiran. No, nije nevažno osvijetliti Lučićev način kao pojavu, jer je više nego karakteristična za naš prostor i vrijeme, a naročito za hercegbosanski tip monopoliziranja hrvatske etnopolitike, koji, iako povijesno-politički bankrotiran, u Lučićevu načinu doživljuje pokušaj agresivne obnove i kvaziznanstvenoga utemeljenja. Od Lučićevih podvala i neukih montaža - jer one su sama suština Lučićeva načina - mogao bi se načiniti obiman katalog, ali je dovoljno predočiti neke najreprezentativnije.
U mojemu tekstu stoji, na primjer, tvrdnja kako je bez kritičkoga razgovora o hrvatskoj politici devedesetih besmislen bilo kakav ozbiljan hrvatski unutaretnički dijalog, te da se o današnjemu katastrofalnom demografskom statusu i nepovoljnom političkom položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini mora najprije govoriti kao o zakonomjernoj posljedici provođenja Tudman-Šuškove politike OHNI-ja, u čemu Lučić nije bio nevažan šaraf, a da je tek onda moguće razložno i uvjerljivo identificirati i druge uzroke nepovoljnog položaja Hrvata, među kojima i bošnjačku politiku dominacije i majorizacije. A Lučić to "prevodi" ovako: "Lovrenović nama Hrvatima iz Hercegovine, zagovornicima općih hrvatskih interesa, na dušu navaljuje i zločin 'izdaje i prodaje' Posavine." Čemu sad ova nacionalna množina - "mi Hrvati iz Hercegovine", koju nisam ni spomenuo, ali jesam spomenuo Lučićevu osobnu ulogu? Do banalnosti nam je poznato ovo kukaveljsko služenje narodom kao smokvinim listom. Jaka znanost, nema što!
Njegova vrsta hrvatstva
Ja napišem da prema hrvatstvu kakvo oličava Lučić mogu osjećati tek nešto između prijezira i ravnodušnosti, a on tu tvrdnju, koja se opet odnosi samo na njega, na njegovu vrstu hrvatstva, krivotvori u tobožnju moju težnju da "mijenjam postojeće identitete", da mi smeta Hrvatska, itd, itsl. Navedem podatke o katastrofičnoj iskorijenjenosti Hrvata iz Bosne, demografskoj i psihopolitičkoj, tvrdeći kako za to odgovornost snosi i OHNI-politika, a Lučić odnekud iSISava da Lovrenović "dijeli ne samo Hrvate iz BiH od Hrvata iz Hrvatske, nego suprotstavlja i Hrvate iz Bosne Hrvatima iz Hercegovine". Smiješne li ideološke denuncijacije! Hrvate niti dijelim niti ih sabiram, o njima pišem i pokušavam razumjeti tu strukturu, tu povijest i tu sudbinu.
Razgovijetno objasnim kako se "znanstvenik" i policajac Lučić okliznuo najprije na Aliji Isakoviću pa onda i na meni, pripisavši mi sudjelovanje na skupu na kojemu nisam mogao biti ni na njemu govoriti, a on sada lažljivo tvrdi kako sam se "odrekao teksta"! Kako ću se odreći nečega što nije moje! Pa se još neduhovito igra riječju, nespretno nam ukazujući na moguću pravu adresu cijeloga zamešateljstva s tim podmetanjem: "onda mu je - kaže Lučić - tekst u(d)bačen za što ja sigurno nisam odgovoran". Nitko mu nije ni adresirao da je baš on odgovoran, ali kad je već sam signalizirao takvu mogućnost, mogu samo dodati: ne znam je li u tom famoznom zborniku tekst s mojim imenom u(d)bačen, prije bi se moglo pomišljati da je uSISan. Ne zna se što je u Lučića jače - znanost ili policajstvo!
Šleperi za Bosnu
Napišem da je Lučić jedan od hercegovačkih OHNI-arivista što su se masno glembajizirali na račun tragedije bosanskih Hrvata i bosanskoga hrvatstva uopće, a on opet po komunizmu: "Ne prihvaćam niti komunistički egalitarizam po kojem je nedopustivo imati više od drugih ili biti bogat." Ma, nije nedopustivo, niti ima veze s komunističkim egalitarizmom, samo je malčice odvratno, pogotovo kad se mimikrira općim nacionalnim interesom. Indikativno je kako se Lučić, a da o tomu nisam ni progovorio, ima potrebu naširoko opravdavati da "nije radio sa HVO-om", da nije "kontrolirao granicu", da nije "slao šlepere u Bosnu"... Da ne reče sam, ne bih za te rabote ni znao. Očevidno ima mnogo onih koji to znaju odavno i detaljno, pa je valjda njima, a preko mojih leđa, namijenjeno ovo izbjeljivanje biografije. Srozane li znanstvenosti!
Podsjetim kako je besmisleno i lažljivo trpati me u "komunističke cenzore" kada sam u to vrijeme po svojemu javnom djelovanju, po knjigama i tekstovima koje sam objavljivao, pojavnome sukobljavanju i polemiziranju s partijskim faktotumima "u kulturi", bio na sasvim drugoj strani, te sam zbog toga kao ideološki sumnjivac prispio i u glasovitu Bijelu knjigu, a Lučić kao baba lan povazdan: komunizam!, komunizam!... Isti onaj "dr. sc. Ivica Lučić" koji potpisuje predgovor u nedavno objavljenome reprintu Bijele knjige, a da ju nije ni pročitao. Ili, ako ju ipak pročitao jest, onda namjerno laže o mojemu "komunizmu"! Nu mu znanosti!
"Zaboravio" Perkovića - "znanost" a la Lučić
Govoreći o katastrofičnim učincima ONHI-politike po Hrvate u Bosni, spomenem usput i recentnu izjavu generala Tusa o političkoj i vojnoj izdaji Posavine u režiji Gojka Šuška i Radovana Karadžića, uz pristanak Franje Tuđmana, a što čini Lučić? Pun nekakvoga mrakobjesa, on Tusu u antrešelj domeće Stipu Mesića, Martina Spegelja, Žarka Domljana i Josipa Boljkovca, o kojima nisam ni prozborio, te ih napada kao ustaše, naručitelje likvidacija, antisrpske šoviniste, da bi ih potom kao "društvo" ponudio - meni! Da nije preglupo, bilo bi presmiješno - pa, to su sve redom ikone i prvoborci onoga čemu je Lučić kao policajac i obavještajac pripadao i čime se, kaže, ponosi. Razlozi zbog kojih mu oni danas spadaju u "knjigu beščašća" stvar su njihovoga takoreći obiteljskog razlaza, što sa mnom, kritičarom i protivnikom tuđmanizma i hadezeizma od samoga početka, nema niti može imati ikakve veze.
Usput, zanimljivo je da Lučić među tom svitom Tuđmanovih perjanika, koji su mu sada mračnjaci i zločinci, potpuno prešućuje Josipa Perkovića, koji je bio Udbin mozak za organiziranje najkrvavijih likvidacija hrvatskih emigranata u ono vrijeme. Da li zato stoje dotični gospodin - dobar Udbi, dobar i Tuđmanu - bio glavni organizator svih Tuđmanovih tajnih službi, te i Lučićev padre padrone? Eto, i to je "znanost" a la Lučić.
Tuđmanov general-bojnik
Jednaka je bijeda i Lučićev opsesivni napor da meni pripiše nekakvo prianjanje uz bošnjačku unitarističku politiku. Sa stvarnošću to ima veze koliko i Lučić sa znanošću: tko imalo prati medijsku i književnu scenu, zna da sam o bošnjačkomu integralizmu i unitarizmu, kao samo još jednoj od varijanata etnonacionalizma, i o njegovoj destruktivnosti po Bosnu i Hercegovinu, ispisao stotine stranica, od 1990. do danas kontinuirano i dosljedno. Kao i to, da zbog takvoga stava primam s bošnjačke strane udarce i objede ne manje opake od onih što mi ih s hrvatske strane upućuju razni lučićevski OHNI-jev-ci. Pošto Ivo Lučić sam piše da Lovrenovića čita "više od dva desetljeća", ostaju dvije mogućnosti da se ovo razumije: on ili svjesno laže, ili mu je pogled na stvarnost već toliko ideološki sužen i ostrašćen, da takvu poziciju uopće ne razumije niti ju može recipirati. Naime, poziciju iz koje se o bošnjačkome nacionalizmu može kritički govoriti principijelno analitički, a ne samo zadrto antagonistički, sa stanovišta bigotnoga hrvatskog nacionalizma. I obratno, naravno.
U taj kontekst ide i Lučićev očajnički pokušaj da izjednači svoju decenijsku karijeru Tuđmanova policajca i obavještajca u krvavom razdoblju 1990-2000, s mojim privremenim jednoipolgodišnjim angažmanom u bosanskohercegovačkoj ambasadi u Zagrebu, nakon povratka iz berlinskoga egzila 1995. godine, kada je bošnjačko-hrvatski rat već odavno završen i ustrojena Federacija BiH. No, vrhunac manipulativnosti ali i pravi debakl vjerodostojnosti nastupa onda kada se Lučić dohvati - Jaspersa i Vlade Gotovca! Da je kod Jaspersa, u Pitanju krivice, pročitao još išta osim one jedne stranice na kojoj su taksativno naznačena četiri aspekta odgovornosti, morao bi osjetiti barem trun opreza ako već ne stida, prije nego što se pozove na velikoga njemačkog tumača odgovornosti.
Jer, kad ga već svodimo na naše prilike, onda ćemo Jaspersa bezočno pervertirati - kao što ga pervertira Lučić - ako na prvome mjestu ne vidimo kako bolnom tačnošću, i potencijalnom ljekovitošću, upire baš na mračni kompleks hrvatske politike u Bosni i Hercegovini devedesetih, kada ju je i Lučić obilato opsluživao kao policajac i obavještajac. "Još je važnije - piše veliki Nijemac, a Tuđmanov general-bojnik ne može ni da nasluti o čemu je tu riječ - to da naš vlastiti život, čak i u nedaćama i nesamostalnosti, može zadržati dostojanstvo samo ako se držimo istinoljublja prema samima sebi.
Pitanje krivice nije tek pitanje koje nam postavljaju drugi, to je pitanje koje postavljamo sami sebi. Odgovor koji sebi damo, predstavljat će temelj naše svijesti o bivstvu i naše samosvijesti. Za njemačku dušu to je sudbinsko pitanje. Samo preko pitanja krivice može nastupiti onaj preokret koji nas dovodi do ponovnog rođenja sa samog izvora našeg bića."
Gotovac bio ponosan Hrvat, ali po svemu suprotan OHNI-hrvatstvu Lučića i lučića
A tek Gotovac! Neponovljivu ljudsku i intelektualnu uspravnost Vlade Gotovca Lučić degutantno unižava i primitivno falsificira kada citira njegovo nacionalno disidentstvo i stradanje u komunizmu, a potpuno prešućuje razloge njegova jednako žestokoga i dosljednog oporbenjaštva Tuđmanu, koje mu je donijelo pokušaj ubojstva od ruke Tuđmanova oficira. Neću se pozivati na naše privatne razgovore o Tuđmanu, o hrvatstvu, o Bosni, a bilo ih je dosta, i u svima je bio silno ojađen i ogorčen. Ovdje je dovoljno sjetiti se istančanoga i lucidnog upozorenja što ga Gotovac ispisuje 2000. godine nad Tuđmanovom političkom oporukom - sloganom "Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što", kao "središnjem mjestu neograničenog patriotizma": "Nema, dakle, pitanja. Odnos je bezuvjetan: nalaže da svoju obvezu ispunimo bez ikakvih drugih razloga. Hrvatska je iznad svega, ma kakva bila. Dovoljan je samo jedan trenutak razmišljanja, s posve lakim dodirom sjećanja i mašte, o tome što može značiti Sve, pa da osjetimo neizrecivu zebnju pred tom zamkom posvemašnje neodgovornosti, tako beznačajno i lako pretvorene u najviši zakon nacionalnog ponašanja. U pitanju je opasnost kojoj domovinska banalnost daje neodgovornu moć."
Da se i ne govori o otvorenom pismu Vlade Gotovca i petoro hrvatskih intelektualaca 1993. godine Tuđmanu, u kojemu od njega zahtijevaju da ode s vlasti, najviše zbog politike prema Bosni i Hercegovini. Tu stoje i ovakve kvalifikacije: "Dugogodišnjom orijentacijom na podjelu Bosne i Hercegovine pripremili ste i suomogućili tragične lomove ove mnogostoljetne multikulturne zajednice i poželjne državne cjeline, koja je po prirodi stvari trebala biti najkorisniji saveznik Hrvatske (...) Zbog Vašeg patronata nad sadašnjim vodstvom Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i HVO, Hrvatska je izložena optužbama i sramoti pred cijelim civiliziranim svijetom (...); postali smo taoci uskogrudne politike trenutne hercegovačke oligarhije, koja nas uvodi u sukobe s Muslimanima, ostavlja na cjedilu dvije trećine Hrvata u BiH i dopušta propast tradicionalne hrvatske komponente multikulturnog identiteta Bosne..."
Pjesnik i filozof, politički mislilac havelovskoga formata, Gotovac jest bio ponosan Hrvat, ali očigledno na način po svemu suprotan OHNI-hrvatstvu Lučića i lučica. Ovako se njime služiti kako to čini Ivo Lučić, intelektualna je blasfemija, i egzemplarna negacija svake znanosti i znanstvenosti. S ovom kratkom poučnom inventurom Lučičeva načina - poslom neugodnim i odbojnim ali neophodnim - završavam s tim SISovskim "znanstvenikom", nadam se, zauvijek.
