Moralni pad hercegovačkih Hrvata u 21. stoljeću

Hegel je rekao da se povijest ponavlja a Marx je godinama nakon toga dometnuo "najprije kao tragedija, zatim kao farsa". Tako je kao rezultat ovog Marxovog dijaloga s Hegelovim djelom nastala jedna sentenca koja svoju slavu ne duguje samo veličini ova dva njemačka filozofa, nego vlastitoj upotrebnoj vrijednosti u opisivanju društvenih fenomena.

Nevjerojatno je lako upotrijebiti ovu misao i izvan Marxovog umetanja klasne borbe u Hegelov idealizam i dijalektiku.

Tko bi mogao povjerovati da će kritika idealizma jednog njemačkog filozofa, koji je umro u 19. stoljeću, od strane drugoga koji se rodio u 19. stoljeću, opisati bijedno stanje duha i moralni pad hercegovačkih Hrvata u 21. stoljeću.

Za farsu koja se upravo događa zaslužan je barbarogenij iz Ivankovića Doca, najmlađi i "najpametniji” braco od dinastije Lijanović, koji već skoro deset godina nastoji postati bitan politički faktor po svaku cijenu (a ta cijena kako kažu upućeni nije mala).

Zahvaljujući "genijalnosti i vizionarstvu” čovjeka poznatog po političkoj praksi "ne mogu vam biti odvratan koliko vam mogu platiti da me poćurite u vlast”, danas u Hercegovini možete prodati glas na izborima za Benetton majicu i to tako da u trgovini pokažete osobnu i prisegnete da ćete glasom podržati budalasti pokret ulizica i bijednika koji predvodi barbarogenij iz Doca.

Teško da se jednom tako grotesknom liku može pripisati sva okrutnost dijalektike i hegelijanske "moći negativnog mišljenja” koja je hercegovačke Hrvate pretvorila u Benetton glasače. On je samo farsični vrhunac onoga što se hercegovačkom društvu dogodilo zadnjih dvadesetak godina. Farsični vrhunac društva koje su crtali, gurali, podržavali, opravdavali i svi oni koji se danas sablažnjavaju nad "Čudakom u plavoj majici” ili su mu čak politički oponenti.

Dio tragedije smo svi mi, manje-više zaslužni. I oltari, i hadezeji i haespeji, i intelektualci, sveučilišni profesori, poduzetnici, i mi najvažniji koji svaki dan korumpiramo ili smo korumpirani.

Svi smo gurali tragediju i nemamo se baš pravo snebivati nad sluđenom materijalnom ili duhovnom bijedom koja daje "glas za majicu”.

Ipak pitanje je gdje naći pojam, simbol, fenomen koji povezuje farsičnog Jerku s tragičnim događajima u prošlosti koji bi se hegelijanski morali ponoviti.

Naravno da nije lako jer takvog ridikula Hecegovina nije rodila, ali je lako pronaći gdje je nekadašnji herojski, idealistički duh iz nas prosijavao u prošlosti da bi danas isti taj duh kod istoga tog naroda lebdio nad kasom Benetton buvljaka.

Za ovo putovanje u prošlost poslužit će nam opet Benettonova majica kao simbol dva vremena i dva duha sluđenog hercegovačkog puka.

Negdje tamo krajem osamdesetih i početkom devedesetih majica s natpisom United Colors of Benetton je za nas, tek iskobeljane iz kombinatske konfekcije socijalizma, bila ultimitivni znak stila i ukusa. Vrhunac mode. Vjerovali smo da je Benetton neki ekskluzivni butik u Milanu u kojemu se oblači tadašnji talijanski nogometaši Gianluca Vialli i Salvatore Schillaci.

Tek nas je vrijeme nakon skilaćijevskog SP u nogometu 1990. uvjerilo da je Benetton jedna nekvalitetna talijanska konfekcija koju danas po trećem svijetu valja svaka šuša i koja se pravi negdje u četvrtom svijetu.

U pravilu svaka kupnja bilo kojeg komada te odjeće koji nije od plastike je strašna avantura koja će nakon prvog pranja završiti s rukavima nejednake duljine.

Oliviero Toscani Benettonov marketinški mag, jedan od najzaslužniji da je u to vrijeme talijanska konfekcija za mlade po Europi postala znak stil također je bitan lik za ovu priču. Fotograf koji je postao planetarno poznat s marketinškom kampanjom zasnovanom na fotografiji krvavih maskirnih hlača i propucanom okrvavljenom Benettonovom majicom iz 1994.

Majicom u kojoj je poginuo vojnik HVO-a Gagro a koju je Toscanini iskoristio za provokativnu kampanju u vremenu kad je Benetton bio na vrhuncu.

Ta majica simbolizira da su postojale "majice” u kojima su u ljeto 1992. obični ljudi, nošeni idealima nacionalne slobode i vjere u slobodno, pošteno i napredno društvo ostavljali kuće, matere, žene, djecu i sa samo dva komada vojne opreme, maskirnih gaća koje ima je poslala rodbina iz Njemačke i kalašnjikova kojega su zadužili u nekoj hercegovačkoj dogani odlazili u smrt.

I danas postoje majice za koje danas „isti ljudi" (ne nužno isti ali ipak članovi "NAS” kao zajednice koja dijeli neki osjećaj pripadnost) prodaju pravo grotesknim likovima da iz proračuna uzimaju milijune našega novca da bi hranili svoje bolesne umove.

Iz majica koje nosimo iščitava se dijalektika, tragedija i njezina farsična pojavnost u liku Jerke Lijanovića.

Toscani je veliki autor. Njegovi radovi se izučavaju na katedrama vizualnih komunikacija širom svijeta, a ponajviše njegova krvava majica vojnika HVO-a. Toscani je i egotriper kojega je njegovo pretjerivanje koštalo i raskida suradnje s Benettonom. Toscani je i prevarant jer je od obitelji Gagro dobio dopuštenje za korištenje majice samo u svrhu antiratnih kampanja.

Ali teško da je i Toscani vjerovao da će priča o njemu, Marxu, Hegelu i Jerki Lijanovom iscrtati najdublji moralni ponor u koji su jedan mali narod doveli oni s kojima smo na čelu prelazili put od tragedije do farse.....

Na kraju obitelji Gagro isprike što smo uopće spominjali ime njihovog sina koji je časno poginuo za opstanak svoga naroda, svoje Hercegovine, u istom tekstu sa šljamom koji danas priča i nešto obećava tom istom narodu....