U izbornoj noći, nakon što su se objavili prvi izborni rezultati, Dragan Čović šef HDZ-a, u svom poznatom stilu i tko zna po koji put u posljednje četiri godine, riječima: "zahvaljujem se svima iz Mostara, iz središta buduće hrvatske federalne jedinice" - onako javno i to uz gromoglasno odobravanje svjetine, svim prisutnima je u njihove oči, bacio jednu veliku lopatu prašine od koje idućih četiri godine neće biti u stanju više ništa vidjeti ni čuti, osim one "opojne" riječi - treći, koju su glupani popili na eks (i još uvijek je piju). Širio je Čova svoje ruke, trpajući ih euforičnom zanosu pred narodna usta, iako za taj narod s tim istim rukama, dosad baš ništa nije uradio. Najveći njegovi problemi se nalaze tamo gdje su ljudi skužili njegov povijesni spin oko trećeg, a ne bi trebali, jer Čović zna da problemi postoje "samo" tamo gdje oni nisu na vlasti ili tamo gdje nisu nikada bili.
Rimski satiričar Juvenal, kada bi čuo ove moje riječi, zavapio bi iz dna svoje duše i rekao - 'nije istina da Herr Čova nije baš ništa uradio, kada se cijelo vrijeme bori za cjelovitu RS i jednom je prilikom rekao i to:
"Želimo treći entitet, ali ako Srbi to ne žele ne možemo dirati u RS. Siguran sam da, ako srpski narod ne želi da netko dira RS, to nitko ne može promijeniti. To je realnost u BiH"
Razumijem ja i to, da zavedena svjetina nije dužna razumjeti kako zbori ili kako razmišlja Juwenal, ali zanimljivo je da skoro pa jednako razmišlja i svaki posavski prognanik, koji je 92-95 morao bježati pred Mladićevim i Karadžićevim kohortama zla.
Mnogi Čovićofili, koji zbog njegovog trećeg, još uvijek ne prestaju sa hvalospjevima koji su ovih dana na nekim portalima opjevani u Dodik-Čovićevu čast - od ditiramba, (ditiramb hvalospjev u čast boga Dioniza) preko gange i poskočice do veličanstvene laude kao vrhunca zanosa. Za posavske i druge Hrvate koje su Dodikovi prethodnici otjerali ili pobili imaju jednostavno rješenje kao npr:
"Pa oni su svoje već izgubili i s tim se pomirili, zašto bi i mi morali ispaštati zbog njih. Da bi ostalim Hrvatima bilo bolje, trebalo je podnijeti i neku žrtvu."
Ako je bezosjećajni karijerista tipa Čović svoje emocije u svezi posavskih Hrvata još odavno uspio sterilizirati i negdje ih zauvijek zakopati, zanimljiva je i ravnodušnost običnog puka tj. Hrvata s juga, čiji se interesi ne poklapaju sa interesima ostalih BiH Hrvata - ali "nek samo njima dobro".
Čovjeku, kao svjesnom biću, je data mogućnost izbora (ne i slobodne volje), da na ovoj Darwinovoj planeti, jedini može kazati - da ili ne, ja se ne slažem ili nisam siguran. Na jednoj se strani nalaze oni koji nastoje promatrati svijet kao i sve ideje koje iz njega proizilaze putem valstitog intelekta i da ne žele ništa uzimati zdravo za gotovo sve dok ih se argumentima ili pak nekim djelima ne uvjeri. Za razliku od takvih tipova ljudi – individualaca - slobodnjaka, velika većina jednostavno nije spremna na sebe preuzeti rizik, da čovjek može i bez nekog posrednika kvalitetno razmišljati i donosti odluke koje su po njega itekako bitne. Znači postoje ljudi koji sumnjaju, traže, istražuju jer ne žele sve što im se putem medijskih, religijskih ili nacionalnih kuhinja servira, prihvatiti kao jedinu istinu.
U jednom slučaju radi o slobodnim ljudima, dok na drugoj strani imamo izdersirane tovljenike, koji bez mišljenja svjetine i jakog vođe, svoj društveni život ne bi mogli ni zamisliti.
Abraham Lincoln jednom je prilikom rekao:
"Možete varati sve ljude neko vrijeme.
Možete varati neke ljude svo vrijeme.
Ali ne možete varati sve ljude svo vrijeme".
Ako ovu Lincolnovu konstataciju pokušamo rezimirati, prenijeti u naše okvire i naše prostore, vidjet ćemo da je čovjek imao pravo, ali je zanemario činjenicu da se ipak neke ljude može varati svo vrijeme. Najbolji dokaz za to su sve ove laži koje jedan narod već dugi niz godina radosno guta.
Ali da bi se netko otrgnuo od gutanja laži, mora biti u stanju tu laž i prepoznati.
Onoga tko je u stanju progutati sve što mu se servira, u narodu obično nazivaju ovcom, iako se glavnina tog istog naroda uglavnom ponaša kao i ta ovca na koju se svi obično znaju pozivati. Ali nije ta ovca za šišanje toliko ni kriva niti je uvijek toliko opasna. Postoji nešto puno gore, nešto mnogo opasnije od te narodne ovce, a to je trenutak kada ta ista ovca jednog dana ipak spozna laž, ali je ta laž uopće ne uzbuđuje i nakon svega nastavlja mirno pasti kao da se ništa nije nije ni dogodilo. U tom slučaju iz pukog i pasivnog promatranja, ovca postaje saučesnik, koja se često puta može okarakterizirati kao zločinac.
Ne znam što bi to Dragan Čović na čelu sa svojim pomagačima, još trebao da slaže pa da ovca koja već godinama guli sočnu travu, jednom ipak uspije prepoznati laž, lupi šakom od stol i hrabro kroz zube procijedi: Ma koja to pizda ima pravu od mene praviti budalu, prodavajući mi maglu o nekom trećem entitetu - za čije granice osim Čovića još nitko ne zna.
Kad se već spominje ovca, odmah me asocira na Volterovu priču "Indijska pustolovina", u kojoj se zelena trava žalila slavnom Pitagori:
"Kako sam nesretna, što sam rođena kao trava, jedva sam izrasla dva palca, kad evo jednog proždrljivog čudovišta, jedne strašne životinje, koja me gazi svojim širokim stopalima; njuška mu je naoružana s dva reda oštrih kosa, kojima me on reže, razdire i guta. Ljudi to čudovište nazivaju ovcom. Ja ne vjerujem, da na svijetu ima odvratnijeg stvorenja."
Ova Volterova alegorija o travi i ovci jednim bi se dijelom mogla prenijeti i na naše prostore. Možda je razlika jedino u tome što je trava u stanju za kratko vrijeme ponovno narasti, ali štetu koju može načiniti Čovićeva ovca, ne može se ni usporediti sa Volterovom.
Analizirajući današnju situaciju o trećem entitetu u odnosu na onu kad su Rojs, Pašalić, Tuđman, Marić razgovarali o nekoj budućoj trećoj hrvatskoj federalnoj jedinici, okolnosti su iste samo što onda nije bilo igrača poput Dodika, koji bi bili spremni i realizirati sve njihove zamisli i podlosti. Taj glavni i najprljaviji zadatak oko razdiobe onoga što je još Hrvatima u Bosni ostalo prepustili su ulogu Čoviću, jer tada nisu bile ni stvorene pretpostavke (vožd Tuđman je još bio živ).
Iz Mesićevih stenograma koje prenose BH dani može se vidjeti kako su tadašnja gospoda mislila razvezati gordijiski čvor zvani posavski i bosanski Hrvati. Npr. Za Rojsa Odžak pa čak i Orašje nisu bili vrijedni truda jer:
"Gospodine predsjedniče, vi ste potpisali Daytonski sporazum, a mi smo sada u situaciji da u Odžaku imamo više Muslimana nego Hrvata. Zaboravimo i to ako bude trodiobe, može od autoceste jedino dolje. Prema tome, onda će se Srbi pomjeriti od Brčkog prema Drini, a Muslimanima će ostati ovo o čemu ti govoriš ako dođe do trodiobe. Zato sam i rekao ovo - manjina smo i u Orašju i u Odžaku."
S obzirom na animozitet prema posavskim Hrvatima (ne svima, ima i privilegiranih), onih koji su u posljednje vrijeme uspostavili savez sa Dodikom, po ponašanju tadašnje gospode iz 99. god. i uspoređujući današnje stanje, može se i potvrditi sva vjerodostojnost proslijeđenog stenograma, jedino što se proročanstva tadašnje gospode (na sreću mnogih Posavaca, i drugih koji su bili uključeni u taj sramotni dil) ipak nisu uspjela ostvariti - uključujući i onu Rojsovu bigotnu metafizičku zamisao.
U stenogramu se može vidjeti daljnje lamentiranje ove narcisoidne (bilo je i krkana) gospode gdje se razgovor usmjerio na to kako popuniti one gradove i sela, pomoću kojih je Tuđman mislio podebljati hrvatsku kiflu. Pitajući svoje sugovornike- "gdje je tih 10 tisuća Hrvata" koji bi popunili prazna mjesta poput Drvara, Glamoča, Grahova i kako će to izvesti, rješenje koje su mu ponudili, podsjeća me na ruskog kneza Potemkina. Naime da bi se dodvorio carici Katarini Velikoj, a sebe predstavio u najboljem svjetlu, knez Potemkin se dosjetio smicalice koja je ušla u sve povijesne anale. Pustu stepu na Krimu, knez Potemkin je carici Katarini predstavio kao izuzetno bogat i naseljen kraj. Prilikom jednog caričinog posjeta Potemkin je izgradio kuće i sela u njih uselio nekoliko tisuća ljudi, za te prilke dobro odjevenih.Od tada pa sve do današnjih dana Potemkinova sela, koristi se kao pojam kojim se označava prijevara.
Da Potemkinova sela ne označavaju samo metaforu koja aludira na prijevaru, nego da se taj Potemkinov patent, može realizirati i na domaćem terenu, pokazuju i stenogrami iz spomenutih razgovora o budućnosti BiH Hrvata i koje bi pripreme tadašnja vrhuška trebala činiti, ako slučajno dođe do razdiobe plijena.
Da bi se riješio problem Drvara, Grahova i Glamoča u kojem se Srbi nalaze u većini iako su ih još 95, združene hrvatske snage uspjele protjerati s tih područja. Zapravo rješenje se nakon potpisivanja Daytonskog sporauzma već nalazilo na stolu- trebalo je samo većinu posavskih Hrvata naseliti u ta mjesta i problem Knina, Hercegovine i hrvatske kifle bio bi zauvijek riješen. Ali eto, usud je bio takav da su posavski Hrvati pljunuli u Tuđmanovu licemjernu ruku, ne htjevši se naseliti na ta gola i kamenita područja. Za Čovića bi danas stanje bilo puno povoljnije, jer bi se još davno riješillo posavsko pitanje, koje htjeli ne htjeli i dan danas izlazi na površinu. "Neka su zbog toga prolkleti".
Repliku Potemkinovih sela najbolje je zamislio tadašnji general HVO Stanko Sopta rekavši:
"S te strane ako bi na ovaj nacin rasporedili vojarne i vojsku, i na primjer na podrucju Drvara napravili novih 300 kuca, 200 u Grahovu, dobili bi po tisucu, dvije Hrvata u taj rubni prostor. Na taj nacin bi definirali jednu platformu prakticki da imamo zaokruzen prostor i napucen hrvatskim pucanstvom i osigurali jedan grudobran i s vojskom i s pucanstvom, znaci tog rubnog prostora koji bi kontrolirali na takav nacin. "
Ali eto zahvaljući okolnostima kao i odbijanjem posavskih Hrvata da se nasele u one vukojebine, od grudobrana koji bi zaokružio hrvatski prostor neće biti ništa. Naselila se tek pokoja hrvatska obitelj iz Srednje Bosne, a oni koji su se u srpske kuće uselili, mnogi su ih morali i napustiti.
Knez Potemkin se nakon jednog prežderavanja pečenom guskom razbolio, legao na Rusku travu i umro. Umro je i Tuđman, točnije 208 godina kasnije, samo što su se krimska Potemkinova sela pretvorila u velike gradove kao npr.- Herson, Nikolajev, Sevastopolj. Bez obzira na sve to Potemkin je ostao to za što ga danas mnogi pozivaju - simbol laži i prijevare. Za razliku od njega Tuđmanova sela su ostala samo mrtvo slovo na papiru, s gorkim okusom na usnama jednog dijela hrvatskoga naroda.
