Maestro - Mirso Ćatović

Od kraja II svjetskog rata u ljubuške škole su dolazili svekoliki učitelji, nastavnici i profesori. Za neke predmete jednostavno nije bilo "domaćeg" kadra iz Ljubuškog. Ovo vazi naročito za matematiku, ali i za neke druge predmete, među kojima treba izdvojiti muzičko vaspitanje ili muzičku kulturu.

Sjećam se Joška Buble i njegove supruge učiteljice Tereze iz Dalmacije, pa Musa Ante, brata legendarnog Jole i njegove prelijepe supruge-nastavnice Stefice, pa vremešnog Šarića, pa onda iz Mostara - Fadila Delalić, Maha Kokanović, Aida Drače - Mesihović. Svi su oni dolazili, ostavili svoj "pečat" i odlazili iz Ljubuškog.

Među ovim imenima, najduže se zadržao u Ljubuškom, nastavnik muzičkog odgoja - Mirsad Ćatović - Mirso kojeg smo iz milošte zvali "maestro". Taj naziv smo uvijek pojačano izgovarali kada su bili praznici (29 oktobar, 25 novembar, 29 novembar, docek Nove godine, Prvi maj). Tada su bile organizirane svečane akademije uz neizostavno učešće učenika Osmogodišnje škole.

Učenici su svirali muzičke instrumente (harmonika, gitara, "bisernica", "brac", "bugarija", "berde"). Oni su vještim dječijim rukama proizvodili usklađene tonove koji su davali "potku" mješovitim Zborovima da svojim glasovima prenesu poruke koje su uvježbavane satima i danima. Ravnatelj i dirigent ovih razdraganih lica je bio naš "maestro". Dvorana kina "Radnik" je uvijek bila puna.

Roditelji, rodbina i prijatelji učenika su sa pažnjom pratili ono sto su njihovi ljubimci "izvodili". Oni sa tananim nervima u svojoj djeci su vidjeli nastavak karijere, mješajuci emocije i želje budućih pjevača, kompozitora, "virtouza" na žicama…

Tako je Mirso provodio dane i godine u Ljubuškom. Dani su bili ispunjeni svakodnevnim vježbama sa mladima koji su odlazili i novih učenika koji su pristizali. Tako se može reći da su stotine učenika željnih muzičke kulture i obrazovanja prodefilovali kao Mirsini "Vježbenici". Mnogi od njih i danas su aktivni u muzičkom stvaralaštvu.

Ono što impresionira je činjenica da je "maestro" približio mladima "zvuk, ton i boju" i da je njegov rad bio plemenit i častan. Mirso se držao načela da "znanost i umjetnost uzdižu vrijednost čovjeka" i da muzika može oplemeniti sve one koji traže i nude ljubav a da to bude izraženo osjećajima kroz "najuzvišeniju umjetnost". Putem umjetnosti Mirso je afirmirao ljubav, toleranciju, život, jer poruke muzike vole svi ljudi bez razlike na rasu, vjeru, naciju, spol ili neke druge razlike koje postoje između ljudi.

Znao je Mirso akcentirati fortissimo i krešendo i dozirati interese roditelja, muzike i učenika. Tako je poznati "meraklija" Vahid Delalic, očekivao da će njegov sin Nermin (Ćavela) u "večeri rane", u tiho svom ocu odsvirati "Ah, meraka", ali se "razočarao" kada je "Ćavela" zasvirao "školske pjesme" i muziku koja je daleko bila od "sevdaha".

Mirso je stanovao u "neboderu" nasuprot općine Ljubuški. Prirodni njegov izlazak bio je u kafanu "Park". Tu smo ga najviše viđali sa njegovim društvom. Znao je Mirso zaigrati karata, bogami i popiti sa društvom i intenzivno se družiti satima. Rado je prihvatan od strane ljubušaka i pazili smo da se "Mostarac" ne osjeća kao gost u našem gradu. Znaju to ljubušaci, prihvatiti "došljaka" i pružiti mu i više nego nekom svom čovjeku. Valjda je zbog toga Mirso i ostao 20-tak godina u Ljubuškom, živeći sa svojom suprugom Suphom i kasnije djecom Goranom i Sasom. Njegova supruga Supha, vrsna učiteljica, pročitala je "brdo knjiga" i novina i zato uživa moje simpatije i naklon.

Nazalost, Mirso je (pro)dao stan u Ljubuškom. Zato ga ne viđamo, ali primjećujemo da nam nedostaje!

Složili bi se sa onom tezom svakog učitelja: "Od djetinstva bila mi je najveća sreća i radost raditi za dobro drugih". Ovo vazi i za "Maestra"!

Aferim, Maestro"