"Nema konja na kojem čovjek može pobjeći od sebe". Tako je pisao Maksim Gorki u jednoj od svojih priča. U mojim pričama ljudi bježe sebi. Bježe od svijeta koji ih hoće podjarmiti i prilagoditi sebi, oduzeti im dostojanstvo i čast, nametnuti im drugi način života i razmišljanja.
Kad budem "europeiziran i kozmopolitiziran" onoliko koliko se od mene očekuje, mogu sebi reći zbogom, svom pisanju i promišljanju, svojim precima, svojoj Hercegovini, djedu, pradjedu, ćaći i materi, prijateljima. Jer, znam, ako se ja promijenim, oni neće. Bit ću im stranac, i sebi ću biti. I, sve što napišem, zasmrdit će na neiskrenost, kao kad Miljenko Jergović piše o Židovima u Zagrebu između dva rata. Mene su oblikovali roditelji, preci svojim genima unazad 27 generacija, tradicija i mitologija, vjera mog naroda – bez obzira koliki sam vjernik i jesam li uopće. I moj rodni kraj, moja Hercegovina. I krvna grupa mi je slavenska i Ilirska... Mislim da će samo smrt jednog dana izbiti sve to iz mene, a i tada će ostati moje knjige da govore o onom što sam bio.
Bježanija
Ljudi iz ovoh naših krajeva bježe, dakle, sebi. Ljudi, naglašavam. I kad odu na škole ili trbuhom za kruhom, nastoje ostati ono što jesu. I kad ih je ratna nevolja bacala po Zagrebu i Beogradu, sačuvali bi svoj način razmišljanja, jezik i govor. Ostajali bi dio svojih obitelji i svoga kraja. Osim nečasnih iznimki, naravno, o njima ću kasnije. Moj prijatelj Nino nije postao kajkavac. Govori kao onda kad sam ga upoznao, naški, hercegovački. Tako i misli. Željko Samardžić pjeva na ekavici, Beograd ga sluša kad pjeva, ali i zna da Željko ne govori tako. Govori kao Nino, s nekoliko riječi koje razdvajaju jezike. Emir Kusturica govori kao da je jučer došao iz sarajevske čaršije. Tako i razmišlja. Ne kao da je došao iz ove nove, odglumljene čaršije, kao da je došao iz 80-ih u Beograd. Jer, ako tu gdje jesi ne možeš biti to što jesi, onda odeš da to budeš. Znam puno Srba i Hrvata koji su zbog straha ili šikaniranja pobjegli iz Sarajeva, govore kao da još žive Sarajevo 80-ih. Zapravo, znam puno više sarajevskih Srba i Hrvata koji nisu u Sarajevu nego onih koji jesu, ali to je već neka druga priča.
Pišem vama i sebi, dakle naopak sam
Ovo pišem za vas koji me ne čitate da bi u mojim tekstovima našli dokaze da sam zao i naopak, a pišem zbog ljudi koji su otišli da bi postali ono što nikad nisu bili. Ima i takvih, i to puno. Na sreću ili na žalost po sebe i svoje, to ostavljam vama na prosudbu. Započnimo sa Markom Vešovićem, recimo. Iz poznate ustaničke i komitske kuće koja nije dala "ni na se ni preda se", nesretni Marko je postao eksponent bošnjačke ispravnosti, izuzetak od novog bosanskobošnjačkog pravila koje kaže da su Crnogorci i Srbi sve sami ološ, osim onih koji, kao i Marko, podržavaju bošnjački nacionalizam, i ne samo to – zovu ga još i kosmopolitizmom. Dvije jabuke nerumene, on i Radovan Karadžić, otpale sa istog stabla, odrasle, živjele, studirale i objavljivale skupa, poveli se za nacionalizmom svojih žena i postali smrtni neprijatelji. Doduše, Karadžić se Marka više i ne sjeća, garant mu Vešović ni paket u zatvor nijednom nije poslao.
Sve sem ljudikanja
Pomenimo samo ovlaš sitnu ribu kao što je odhercegovčeni Hercegovac Gradimir Gojer, preskočimo i Milu Stojića, u rodnom kraju poznatom i kao "ono". Oba su sad Bosanci, Hercegovine se sjećaju kad Hercegovce treba nazvati naopakim i fašistima. Ne zadržimo se puno ni na Slavi Kukiću, redovitom članu povjerenstava, nadzornih odbora, kolegija, redovito pozvanog da naglasi kolika su gamad ti njegovi Hercegovci koji umjesto za BiH i Tursku, navijaju za Hrvatsku. Za bosnomisleće bivše Hercegovce, Tuđman i Šušak su svevidljivi i sveprisutni. Ja ih ovdje ne vidim, ali sam vjerojatno preblizu da bih ih vidio; iz Bosne, sa oltara suživota sa kojeg se multikultura i tolerancija mjeri brojem džamija, bolje se vidi drugi i drugačiji – dakle fašistoidan.
Ne sjećam se da se netko od njih oglasio kad je Široki brijeg nazvan "hramom fašizma" ili kad su Širokobriježani nazvani "onim koji vole sebe zvati Hrvatima". Pogotovo im ne pada na pamet da priznaju da Željko Komšić ne predstavlja Hrvate nego Čaršiju. Hm, doduše, kaže da predstavlja sve, bez razlike. E, pa mene neće predstavljati sa slikom Tita i Blaža Kraljevića na zidu, ni svoju pokojnu mater ne može tako predstavljati (pokoj joj duši i džehennem onima koji su je ubili). Iskreno, radije bih da me predstavlja Bakir Izetbegović, bar svoj narod može predstavljati. A i ne prijeti ratom kao militantna ljevica. Više volim neodljuđena čovjeka, onoga koji jeste to što jeste, manje su šanse da me od njega neko zlo snađe. Više volim one koji bježe sebi i svome nego one koji će radije zbrisati od sebe, za tuđim i na tuđe.
