Evo, konačno su se okupili politički Hrvati. Svi na broj. Pa se malo razvrstali. Doduše, neki se još okupljaju. Ali važno je da su se ponovno sastali njih dvojica. Nakon što je odrađena petoljetka. I budući da su se Dvojica okupili, obatrojica su tu. Jer kad su njih dvojica skupa, automatski je tu i Treći…
E, sad. Jedni kažu i kad se sve skupi, to ti je „smućaj pa prolij“. Drugi kažu da nije, da se ima ipak tu štogod i procijediti pa ostaviti. I ja još uvijek (naivno) vjerujem u to. Iako sam, sasvim slučajno gledajući neke „građanske“ inicijative o ocjeni političara i njihovu radu, temeljene na objektivnim pokazateljima (koji su mjerljivi, ali svakako nisu dostatni da se ocijeni nerad – i što je puno gore – nemar, naših političara).
Ti su objektivni pokazatelji otprilike: koliko je puta političar izostao s posla (sa sjednice), koliko je puta postavio pitanje, pokrenuo inicijativu, predložio neki zakon, amandmane, itd. I među skoro 500 ocijenjenih političara u protekle četiri godine (uglavnom iz jednoga od 13 parlamenata), od 100 najlošije ocijenjenih otprilike 80-85 su Hrvati ili iz hrvatskih političkih stranaka.
Nije to ništa novo, to je općepoznata činjenica, a na koncu vidi se i po političkom rezultatu i općem stanju koji su aktivni hrvatski političari ostvarili. Odnosno, budimo precizniji, nisu ostvarili. Sukladno tomu, nepravedno je reći da Hrvati nemaju političku težinu u ovoj državi. Oko 20 % političke štete napravili su hrvatski kadrovi, ali za 80% političkih rješenja u Bosni i Hercegovini apsolutno nisu krivi Hrvati.
Jer 15-20% hrvatskih političara nešto radi, uglavnom ne baš najbolje, ali 80% od kadrova koji NE RADE NIŠTA su Hrvati, i prema tomu, za sve probleme u državi, izvolite se obratiti najbližem političaru iz reda srpskog, bošnjačkog ili kojeg drugog naroda, ne zanemarujući golemi doprinos međunarodnih dužnosnika i mamutske mreže špijuna i oberšpijuna razasutih po brojnim organizacijama i veleposlanstvima.
I umjesto što duhovni lideri jasno i glasno iznose svoje stavove, svoje vizije, principe oko kojih se svi političari trebaju okupljati, čini mi se da bi učinkovitije bilo da ih jednostavno pozovu da rade. Na koncu, lijenost je i grijeh. A politički nemar i licemjerstvo također. Zašto se duhovni lideri ne usuđuju jasno i glasno uprijeti prstom i opomenuti one koji njihov narod, njihovu pastvu, vode u politički ponor? Pa Crkva ima i svoju socijalnu politiku. Vrlo jasnu.
Pa zar danas nema nasljedovatelja Ivana Krstitelja spremnoga izgubiti glavu na pladnju zbog riječi upućene herodima i herodijadama koji ne vode nego zavode hrvatski narod u Bosni i Hercegovini? Ima li tko hrabrosti postaviti pitanje moralnosti hrvatske politike u BiH u posljednjih dvadeset godina, precizno i jasno, autonomno i kompetentno? Jednostavno: jesu li društveni nerad i nemar dostojni pažnje naših duhovnika? Je li Crkva ostala moralni autoritet ili svojom šutnjom pristaje na osrednjost i ispraznost hrvatske politike u BiH? Je li Crkva izgubila svoju proročku ulogu?
I evo moga odgovora: Nije! Dok god je ljudi koji promišljaju i javno nastupaju kao što to čine fra Mile Babić, fra Ivan Šarčević, fra Petar Jeleč… Oni ne sjede ni s herodima ni s herodijadama, nego pod njihovim političkim zidinama viču (odnosno mutatis mutandis – pišu). Ne mislim čak osobno da su njihovi politički angažmani, politička rješenja ili političke akcije nešto što bih mogao bezuvjetno poduprijeti.
Neki od njihovih pogleda nisu mi čak bliski. Ali poštujem kod njih ono što je puno važnije: javno iznose, jasno i glasno, stavove o postupcima i onima koji su za njih odgovorni, ne boje se uprijeti prstom, i ne izvlače se nakon određenog vremena s naknadnom pameću, nego stoje iza onoga što su (dobro promislivši) napisali i potpisali.
Naravno, nisam naveo sve, nego samo neke, možda one najglasnije. Kod velikog broja naših duhovnih lidera prisutno je kalkuliranje ili jeftino poklonjeno bjanko povjerenje. Primjerice, moguće je čuti da se pozdravlja suradnja hrvatskih političara, i sve što oni međusobno dogovore. Sve što oni dogovore?! Pa dobro, a što ako se oni dogovore naopako?
Kao što su se neki u naše ime dogovorili u vojnoj bazi Wright-Patterson prije više od 15 godina i Bosnu i Hercegovinu pretvorili u Goli Otok za Hrvate. Eh, onda je glas Crkve – konkretno Biskupske konferencije BiH – bio jasan i glasan, prodoran i pravedan. Nažalost, malo zakasnio i puno zanemaren. I hajde što su ga zanemarili Amerikanci, Rusi, Turci, Britanci, Francuzi, Nijemci … ali zašto su ga zanemarili hrvatski političari?
No, važno je da su se njih Dvojica, pardon, obatrojica, okupili. I vrlo je lako moguće da dogovor bude na vlastitu štetu. A zašto, tko bi to mogao znati … Oni su već dobili blagoslov. Njihovih birača.
