Nekada je čovjeku dosta obična opaska da se osjeti tako malim, tako nedorečenim, posramljen zbog postupaka kojih nije niti svjestan. Nisu to postupci u kojima je učinjena neka greška u samom obavljanju. Jedina greška je kada ne radiš ništa.
Tako sam se osjetio jednoga lijepoga sunčanog dana u Mostaru za vrijeme studiranja. Protiv sam uništavanja objekata grafitima, ali onaj grafit na zgradi jednog od fakulteta je rekao sve i neka je napisan i svaka čast autoru. "U Parizu gori, u Afganistanu ginu, a Mostarski studenti fuka piju. Jan Palach se okreće u grobu".
Ne treba sada osuđivati studente za nekakav nedorečeni stav. Nitko ne može sam napraviti nešto korisno a da se ne radi o ekstremnoj stvari. Ali, spaljivanje na najvećem trgu u gradu i u zemlji, na njegovom trgu kojega su, kao i ostatak zemlje okupirali tirani, sve govori o hrabrosti i žrtvi pojedinca.
Kako su se osjećali prijatelji i rodbina Jana Palacha tog 16. siječnja 1969. godine? Kako su se osjećali kada su dobili samostalnost? Odgovor je – ponosno. Jer samo tako je se moglo izići na ulice i stati nasuprot tenkova. Samo tako je se mogla dati potpora državi koju su članice Varšavskog pakta stavile pod čizmu.
Danas se o Janu priča kada se spominju studentski pokreti. I u Hrvatskoj je studentski pokret inspiriran jednim dijelom tim herojem. I ime Hrvatsko proljeće je povezano sa Praškim. A kako bi studenti danas trebali reagirati? Samozapaljivanje je takav postupak koji bi mogao dovesti do istih reakcija drugih studenata. Budimo realni, nije takva situacija da bi netko trebao dizati ruku na sebe da bi nešto dokazao, nije nikada, reći će mnogi. Ali ako je se Jan mogao na taj način žrtvovati, ako je Bobby Sands mogao gladovati 66 dana dok nije umro u zloglasnom zatvoru Maze u Britaniji kako bi izrekao stav o Sjevernoj Irskoj, je li moguće da se studenti ujedine u nekim stvarima?
Studenti bi trebali biti nositelji intelekta jer na njima ostaje budućnost. A nije potrebno biti intelektualno superioran da bi se znalo kako je danas u našoj državi situacija došla do neprepoznatljivosti. Konstantno povećanje školarina u Mostaru nije dovelo do prosvjeda. Trgovina političkih subjekata oko fotelja i formiranja vlasti je za sada prošla bez konkretnog odgovora. U Mostaru imamo dva sveučilišta, odnosno sveučilište i univerzitet.
Sve studente, u obje ove visokoškolske ustanove, muče slični problemi. Koja bi to pobjeda bila kada bi se ujedinili svi, sa svih fakulteta, i rekli – dosta! Pa da se prosvjedu, mirnom naravno, pridruže Sarajevo, Tuzla, Banja Luka... Ili je to još samo jedan nemogući san par onih kojima nije bitno kako se tko zove, krsti li se ili klanja, jer smo svi od krvi i mesa i sve nas, još jednom ponavljam, muče isti problemi.
U sedam godina studiranja ukupno, od dvije treće do lani, bio sam svjedokom samo jednoga organiziranog prosvjeda kod Kosače koji je sutra nazvan virtualnim. Zato jer je na prosvjedu bilo prisutno sedam (!!!) studenata. Salve smijeha su zaslužne što se više ne sjećam ni zašto smo ono prosvjedovali. Studenti svih sveučilišta, ujedinite se! Jer, u Tunisu gori, u Afganistanu i dalje ginu, a ovdje nas nitko ništa ne pita od naših dušebrižnika. A Jan Palach? Tko je to, sjeća li se itko?
