Kako se Josipović plašio Bošnjaka

Mandat Ive Josipovića vjerojatno je, uz manja ili veća odstupanja, najkonfuznije razdoblje u životu jednog ozbiljnog političara. Ne sjećam se da je netko u tako malo vremena prošao tako kontradiktoran i čudan put. Od Bandićeve sušte suprotnosti za čije manire i finoću su glasovali mahom lijevi i urbani, do ultimativne hercegovačke zvijezde.

Od "lignje" koja će zacrveniti Hrvatsku do osobe koju posljednjih mjeseci ne prezaju zvati Tuđmanom. Od klavirskog virtuoza do profesionalnog grobarskog naricatelja.

Od "vanserijskog", grimmovskog plana pomirenja regiona do svakodnevnih nepromišljenih izjava koje uzurpiraju naslovne stranice dnevnih tiskovina čitavog Balkana. Šarolik i zanimljiv je Ivin put. Taman koliko i njegov kabinet i biografije koje se istim šetaju. No, ono što je konstanta u tom predsjednikovanju (u kojem kao u napetom tv-serijalu uzdizanja pudinga u kuhinji dokone domaćice nikad ne znamo šta će se dogoditi sutra), je činjenica da i zatvorenih očiju znamo da će nakon svake nebuloze doći svesrdno žaljenje. Nekad u vidu isprike. Nekad u vidu izvinjenja. Razlika je samo u zemljopisnom položaju, ali blaga "lupio sam, mislio nisam životami" faca je uvijek tu.

Ima ruke koje lijepo zagrle čo'eka. Onda sigurno i dobro šamaraju katolike.

Najnoviji biserčić u bilježnici apsurda Pantovčaka dočekala sam u Sarajevu u društvu prijatelja Bošnjaka. Dok smo prebirali spomenutu tematiku, automatski sam podsvjesno pokušavala u njegovim kretnjama pronaći radikalizam kojeg bih se trebala plašiti. Ima ruke koje lijepo zagrle čo'eka, garantirano da onda i dobro šamaraju katolike. Da ne govorim o tome kako zasigurno urođenim talentom barata sa terorističkim oružjem. Ima oči koje slušaju sve moje budalaštine strpljivo, nema razloga da u njima ne stanuje i savršen islamski fundamentalist.

Džaba što samo zbog mene sjedi u kavani koju volim, a u kojoj nije dozvoljeno pušenje, iako je on strastveni pušač. Džaba što svaku rupu pred koracima mog života umanji svojim najdivnijim savjetima ili u datom trenutku najpotrebnijim humorom. On je onaj koji jeste i kao takav predstavlja potencijalnu opasnost uljuđenoj Europi. Onoj kojom drma iskompleksirani francuski kepec koji se skupa sa svojim prijateljima trenutno igra Napoleona po Libiji. Nimalo teroristički ili kapitalistički-okupatorski. Jok. Kad oni raketiraju, čak i tomahawk je pariški profinjen.

No, kao i svaka brzopleta izjava na ovom našem poludjelom komadiću svijeta, ona nije samo izjava nego postaje prvorazredni međudržavni skandal. I o njoj imaju potrebu da se očituju svi, od tročlanog predsjedništva do tročlanog tima penzionera koji utapaju mirovinu u prvoj ranojutarnjoj rakiji. Tako i ovaj put, posve predvidljivo na scenu stupaju neviđeni nasrtaji pravedničkog gnjeva sa kojekakvih strana. Prvi hrvatski predsjednik sudjelovao je u ratu, drugi je zamišljao da je život video igrica pa je prijetio tenkovima u Laktašima, a ovaj treći, balansirajući između prvog i drugog ispašta za minuse obojice, nadodajući u svojoj konfuziji na tu delikatnu vagu još veće i kompleksnije stvari radi kojih mu rejting varira kao žena u PMS-u.

Govno na europskoj štikli

Nakon prvotnog oduševljenja SDP-ovskim, građanskim, akademskim, gentlemanskim predsjednikom (sve ono na šta unitarna BIH svršava), današnje Sarajevo je u poziciji da čak ponekad kao sada i zažali što Bandić nije onomad odnio pobjedu u foto-finišu. Josipovićeva blagonaklonost prema hrvatskom pitanju u BIH, promovirala ga je u neprijatelja čaršije i pozicionirala na listu sa sve samim hrvatskim i srpskim fašistima koji razgrađuju tkivo neprikosnovene Jedne i Jedine. Bez obzira što je Josipović baš poput Kosor prema problematici hrvatskog naroda u BIH u stavu letargičnog promatrača, koji tek s vremena na vrijeme pošalju kakvu "ekstremno zasekiranu" poslanicu za svoju braću preko granice. Rukom ih prijetvorno mazeći i šapćući da izdrže Lagumdžijine nalete mazlumanja Ustava i zakona , a istvoremeno ih nogom otresajući kao govno koje europskoj štikli kojom gaze prema Briselu nikako ne pristaje.

No, Josipović ode nekad u Mostar, na kavu i među narod koji nosi prefiks onog kojem i on predsjedava, narod koji na takve posjete nikad nije navikao, jer Mesić nije ni znao da Mostar postoji, a Komšić u strašnim noćnim morama sanja kako nizvodno od Jablanice žive kamene aždaje s motikama. Taj turistički zajeb u koracima Josipovića zato košta crne mrlje svemirskih razmjera na bijeloj mu glavi među sarajevskom publikom.

Iako je Mesić imao težih i znatno većih "bejrutskih" predviđanja, iako se miješao u događaje u BIH kao dosadna čimavica, nikad nije bio tretiran kao Josipović. Jer je Meske odvajkada bio za raju i čaršiju. Tom klaunu i velikom prijatelju Bosne se onda moglo kroz prste progledati svašta. Tako je to sa svim jaranima našeg vasionskog unitarizma. Ako ga štuješ, možeš biti i vrhovna gnjida od čovjeka, dok god braniš interese fatamorganične države.

Apsurd izgubljenih naroda

Zanimljivost ove izjave je i u tome da je još jednom pokazala sav bosanskohercegovački apsurd izgubljenih naroda i njihovih pripadnika. Naime, dočekana je na nož od strane onih od kojih je to i bilo očekivano, no znakovitije je da su na nju kao vrelom vodom poliveni skočili i brojni Rent-a-Hrvati. Takvima žargonski zovemo one koji za dobru lovu, fotelju ili funkciju održavaju fiktivni privid multietnične normalnosti u BIH. A koji se nikad neće javiti dok se Hrvatima kroji "bio-maršodavde-metrijski pasoš". Takav je naš Želja. Ničiji predsjednik i najveći obožavatelj tuđeg nacionalizma. Takav je Gradimir Gojer. Po potrebi Hrvat, za muku bosanski katolik. A danas po bošnjačkim portalima okarakteriziran "velikim gospodinom i uvaženim bardom". Jer on, u svom pismu Josipoviću ističe, pazite kurioziteta, kako živi s Bošnjacima. Vau. I svako jutro se probudi živ. Uber-hrabrost. Nije ostao bez glave. Čarolija. Ali je vlastitom dupetu s tih par tričavih, patetičnih rečenica osigurao najbolju kožnu fotelju oko bedara za narednih par godina.

S druge strane, "fašistički Hrvati" zvani obični ljudi, svakodnevno rade i surađuju s Bošnjacima. Ne misle da isti predstavljaju opasnost europskom poretku i ne traže herojske nagrade što susreću te čovjekolike, a "prikrivene vehabije" u poslovnim odjelima, u tvornicama, na bauštelama. Čak i u ovakvim odvratnim političkim uvjetima koji potpuno urušavaju jedan konstitutivni narod u vlastitoj zemlji, nalaze u sebi časti da osude Josipovićevu izjavu. Bez ikakve novčane naknade. Onako, ljudski. Komšijski.

Obrnuto proporcionalno, dok se po njima istresaju svi koji naiđu, dok im njihove hrvatske političke elite pričaju bajke o boljoj budućnosti, dok ih srpske prijetvorno tapšaju po umornim leđima i podržavaju u fajtu, bošnjačke rade sve što je moguće da ih zauvijek sabotiraju na političkom planu. Komšić šuti. Gojer šuti. Svi šute. Josipović je možda i spremio neku izjavicu. Zbog nedostatka pompoznosti, a s odmjerenošću i uvlakačkom politikom prema EU, nitko se na nju osvrnuti neće. Svekolika javnost, službeni Zagreb - taoc Europe, kojekakve udruge nemaju vremena za stvarne probleme. Oni prave bunkere za spas od fundamentalističkih Bošnjaka. Džaba što im pred očima bez ikakva oružja upravo nestaje jedan čitav narod. Njihov vlastiti. Ta vrsta sekirancije danas jednostavno nije u modi.