Bošnjakistan ubija svoje ministre

Postoje neke zemlje u kojima je svaki dan nova ludnica. Ne ludnica od radosti i nekog blentavog smijeha, već prava pravcata, ona šizofrena. Imam nevjerojatnu sreću što živim u jednoj baš takvoj. Mi smo naime, između ostalog, patentirali i predvidljivo-iznenađujuće trenutke.

To je ono kad si trezveno svjestan svega oko sebe, a ipak se na kraju nekih događaja ko fol išokiraš strašno. U društvima zasađenim na temeljima potpuno krivih vrijednosti, raju najlakše zabaviš na način da im kao krvoločnoj džukeli baciš kost namazanu provjerenim sastojcima koji nepogrešivo stvaraju kaos.

Tako je odluka ministra Emira Suljagića o ukidanju ocjenjivanja vjeronauka u školama kantona Sarajevo, na najbolniji način razotkrila sve šarene laži u koje su neki silom pakirali rasturenu bosanskohercegovačku stvarnost. Od dana kad je odluka predložena do jučerašnjeg mučnog dana u kojem je ministar podnio ostavku pokleknuvši pred najezdom vjerskog fanatizma, Bosna i Hercegovina je zaboravila na sve svoje probleme i jedini smisao življenja bio je taj famozni vjeronauk.

U sjeni još jačeg dijeljenja ionako jezivo podijeljenog društva, političari su formirali skupštinu Parlamenta, bacali kocku za fotelje u nadzornim odborima postojećih Telekoma, Elektroprivreda i ostalih zlatnih koka njihova dodatnog profita, te odrađivali klasični prljavi posao samozadovoljno trljajući ruke jer se nad bijednim pokusnim kunićima još jedan spin pokazao kao iznimno uspješan projekt. Obično ukidanje ocjena iz vjeronauka tako je iluzionističkim i jeftinim populističkim trikovima odjednom postalo potpuno ukidanje vjeronauka. I balkanski šou, u kojem više nije bilo važno ni imaš li kruha za jesti, dok god imaš ocjenu iz vjeronauka, mogao je početi.

"Krvavo ljeto sarajevsko"

Stvarni, a jedan od nevidljivih gazda naše zemlje, Reis Mustafa Cerić, je u svom nedavnom, suludom govoru u Blagaju zaprijetio krvavim i olovnim sarajevskim ljetom, ako se samo takne u vjeronauk. Sasvim dovoljno da osim standardnih matrica po kojima se mrzimo, uvedemo još jednu, onu vjernika protiv nevjernika.

Činilo mi se potpuno neprimjerenim miješati u stvari koje su posvađale unutarbošnjačko tkivo, no nakon ministrove ostavke sve je poprimilo neki čudan tijek. Danas, birači SDP-a, nezavisni intelektualci i svi štovatelji kultne "države za čovjeka", koji se ranije nisu usudili shvatiti da u Lagumdžijinoj socijaldemokraciji nema ni države, a ni čovjeka, pljuju na Emira Suljagića zdušno i ujednačeno kao pod dirigentskom palicom nazivajući ga bezmudim frajerom koji je u fajtu s Islamskom zajednicom izvukao deblji kraj.

Međutim, nitko od njih, osim par lica, za vrijeme vjeronaučne borbe nije smio stati na njegovu stranu svojim imenom i prezimenom. Iako su lafo potajno svi podržavali ukidanje ocjena iz vjeronauka. Iako su lafo potajno svi veliki borci za sekularizaciju i mučno im je od vjerske radikalizacije u našem društvu. Iako javno vole čitava druga dva naroda nazivati klerofašistima, dok pred svojim klerom, a i fašistima, tresu gaće od straha.

Jer kad je s druge strane barikade neviđeni pritisak vjerskih vođa, svi argumenti padaju kao glineni golubovi. Ministar je tako, kao jedna od rijetkih svijetlih i pozitivnih točaka u SDP-u, naučio na najteži način da su ga birali licemjeri, a postavili politički luzeri. Nadam se ipak da će ga arogantna i bezdušna stranka koja je na oltaru "bosanskohercegovačkog Boga jedinog" žrtvovala njegov besprijekoran životopis i istinsku volju da u ovom jadu nešto promijeni, makar okititi nekom utješnom nagradom. Suljagić će sam znati vrijedi li prihvatiti neku takvu podvalu od strane onih koji mu niti u jednom trenutku u ovom neredu nisu stajali iza leđa.

SDP BIH - najveća živuća prijevara

Demaskiranje Lagumdžijine politike jučer je tako dosegnulo vrhunac na piramidi konstruiranoj na laži i ublehama. Ja koja sam otpočetka ukazivala na dvoličnost neslućenih razmjera i politiku u kojoj je više socijaldemokracije postojalo u najgorim i najmračnijim režimima, te zbog istih stavova bila višestruko šikanirana od strane onih kojima su sinoć "pale maske s očiju", svejedno ne želim drljati po njihovoj otvorenoj rani. Iako bih se mogla vrlo lako i kurčevito postaviti u tu poziciju, pa bahatim "jesam li vam rekla" tonom još jednom podsjetiti zašto smatram da pojedinci Bosnu i Hercegovinu pretvaraju u Bošnjakistan i džamahiriju.

No, na našem provincijskom kamenu, unatoč svim političkim odlukama koje su nas iz Sarajeva išamarale posljednjih mjeseci ko male majmune, a koje su gorespomenuti birači ozakonili, su nas ipak naučili osnovnom ljudskom poštovanju i lekciji koja glasi - ne veseli se tuđoj nesreći. Da je bilo bar mrvicu takvog razmišljanja s druge strane, u trenucima dok je SDP krojio svoja vješala hrvatskom narodu, mislim da bi Bosna i Hercegovina bila puno zdravija zemlja, koja bi čak mogla razmišljati o svojoj budućnosti.

Ovako, imamo na čelu države stranku koja se svojih najboljih izdanaka odriče kao neželjenog djeteta i to mnoge sad kao strašno šokira. Mada svi jako dobro znaju da Zlatko Lagumdžija samo vraća dug nakupljen na izborima, dok je pod krinkom socijaldemokracije jahao aždaju većinskog bošnjačkog nacionalizma. I da zbog gladi za foteljama koje dijeli s dojučerašnjim najgorim ideološkim neprijateljima mora brižno paziti na vjerske osjećaje partnera svoje nebulozne koalicije.

Svi su sada kao iznenađeni, mada su bili svjesni činjenice da istinski socijaldemokrat ne može biti istovremeno i predsjednik Bošnjačkog instituta, te ni u ludilu drugovati u vlasti s hercegovačkim pavelićanstvom i lopovlukom. Pod nogama bolesno ambicioznog prevaranta trenutno se nepovratno urušava manijakalno stvarana i polirana laž. Da je Bosna i Hercegovina možebitno građansko društvo koje putuje ispravnim stazama sekularizacije, dok on, naš heroj za promjene, ratuje srčano za podneblje koje će se distancirati od nacionalizma.

Bosna i Hercegovina je u stvari višestruko podijeljeno rasulo, talac loše politike i manipulativnih vjerskih vođa, crno dno odakle bježe svi koji imaju kamo. U njoj takvoj se zgražamo nad vjerskim fanatizmom koji nam ne da ispuzati iz radikalne rupe, a šutjeli smo kad su se dijelile putovnice kao žvake kojekakvim bliskoistočnim diletantima koji nikakve veze s Bosnom i Hercegovinom nemaju i uvodio arapski kapital u naše gospodarstvo.

Vođe naših vjerskih zajednica zbog obične ocjene iz vjeronauka pozivaju na oružano orgijanje, a džamije i Crkve im zjape prazne dok se oni u najnovijim bolidima điraju s jednog političkog domjenka na drugi.

Nedavno je na jednom, po sarajevskim mjerilima "radikalnom" hrvatskom forumu, na pitanje koja stranka nedostaje Hrvatima u BIH, najviše ljudi, uključujući i mene osobno, odgovorilo s – socijaldemokratska. Generacije iznikle u krvi i nacionalfašizmu, lažnom domoljublju i tajkuneriji koja je bagerom svoje pohlepe rušila firme u kojima su zarađivali njihovi očevi i majke, zapravo idealistički čeznu za jednom normalnom socijaldemokracijom koja će konačno imati muda obračunati se s avetima balkanske prošlosti, lopovlukom, vjerskim vođama i kvazi-patriotama. Ako ikad takva bude postojala, imat će od koga učiti kakva socijaldemokracija ne treba biti.

"Zlajizam" će ostati upamćen kao sindrom sulude gladi za vlašću, zbog koje ne biraš sredstva djelovanja. Tako da ti je najmanji problem prinijeti islamu žrtvu u liku svog najboljeg sekularnog vojnika.