Mozgovne granice sukoba

Sukob nastaje između hladne i tople fronte zraka. Traje dok se potencijali ne izjednače. Dakle, dok se ne uspostavi entropijska ravnoteža, dok obje fronte ne dostignu određenu, istu temperaturu. Pri sudaru dvije fronte, nastaje vjetar. Pri različitim električnim potencijalima, pri uspostavljanju entropije, nastaje grom, više njih, sve dok se potencijali ne izjednače. Sukob sila zraka se odvija na nebu. Zemlja ponekad trpi, i mi na njoj. Orkan s neba nosi kuće, nasade, ljude... Ili grom ubije nekoga. Ljudi sade visoke šume, nekada, da zaustave vjetar. Prave gromobrane da kanaliziraju munju. Ljudi čine sve da nebeski sukob energija ostane na nebu.

A kako stvari stoje sa zemljom? Pa, tu stvari malo teže klapaju. Zemlja je ograničena na dvije dimenzije, bez obzira na sferičnost i pokoju izđipalu planinčinu. Borba vode i vatre je uglavnom završila. Tek poneki vulkan ili tsunami probude usnulo čovječanstvo, natjeraju ga da se privremeno povuče i zakrpi brane i nuklearke. I sve bude kao prije. Nevolja bude i prođe, ljudi nastave živjeti – ispočetka nekako pa sve bolje. Takvi su ljudi, žilavi i prilagodljivi. Priroda ih je učinila svežderima i sveradima, sve znaju i mogu samo da bi preživjeli. Ako im nešto treba, izumit će to. Prevladaju sve. Prirodna katastrofa ostane u sjećanju jedne generacije, na kraju je se sjećaju samo najstariji. Potom ih traže u zapisima i na snimkama. A i ljudi su dobri kad druge ljude priroda satare. Pomognu koliko mogu, svi su spremni odvojiti nešto svoje da bi pomogli stradalnicima od prirode.

Kod razlika potencijala među zemljama i ljudima, stvari već puno drukčije stoje. Kad se poremeti ravnoteža snaga, dolazi do sukoba, frontalnog, kao među oblacima. Samo, ovoga puta se prazni oružje, ne elektricitet. I, kako se čovjek nosi s tim "tuđim" sukobom? Pa, slično kao s prirodom. Umjesto brana, gromobrana, vjetrobrana, postavlja oružje i vojnike na granice, da se sukob ne proširi. Sukob se, po iskustvu stečenom u proteklom stoljeću, ne sprječava. Zašto? Pa, ne može se spriječiti. Potencijali se moraju izjednačiti ili jedan mora prevladati, baš kao kod oblaka ili razlika u razini mora.

Neprihvaćanje izbjeglica, ignoriranje žrtava, falsificiranje stanja u ratom zahvaćenim zemljama, sve to ima samo jedan cilj. A cilj je ne dopustiti da sukob iziđe iz zadanih okvira, da ljudima "izvana" ne padne na pamet da odaberu stranu i da postanu dio sukoba. Grom mora ostati na nebu ili udariti u gromobran, dok se električna pražnjenja sama od sebe ne zaustave.

Ljudi su se uvijek molili da ih priroda poštedi. Čovjek je ojačao, pa se prirode više i ne boji kao prije. Moli Boga za neke druge stvari, ne da ih sačuva od groma ili tornada. Mole se da ih sačuva od drugih ljudi. Naši preci, barem fosili naših predaka, govore da su ozljede oružjem bile jako česte, udarci tupim predmetima i ubodi kamenim i brončanim oruđima puno češći nego ozljede pri padu ili sudaru s kopitima, zubima ili papcima. Jer, stvari kod ljudi se slabo i polako mijenjaju. Većina lubanja nađenih u razdoblju ranog neolita, imala je puno oštećenja. Priroda se pobrinula da mozak bude fleksibilan, dala nam ga je više nego što ga koristimo – samo mali dio je u funkciji. Zašto? Da bi zdravi dio mozga preuzeo funkciju u međuljudskom sukobu oštećenog.

U drevno vrijeme, baš kao i danas u primitivnom sredinama, oko onih koji su se tukli, drugi bi napravili krug, s jasnom namjerom da se sukob lokalizira i ograniči na sudionike u "ringu" od stojećih ljudskih tjelesa. Hm, da, i da se u tuđoj nevolji i ranjavanju uživa, ali nije to ova priča. Na sličan način se "uokviruju" građanski ratovi. Napravi se neprobojan obruč u kojem se ljudi ubijaju, s pomoći izvana ili bez nje. Sirija, Libija, Sierra Leone, Čad... Kad se potencijali izjednače, onda se uđe u zemlju po tržište rada i dobara ili po prirodne resurse. Rat nije nikakva posljedica prirodne nesreće ili nevolje, pa ne priskoče svi u pomoć. Jer, kroz povijest je još jedno dokazano. Ljudi se lakše mire s nevoljama nego s drugim ljudima.