Godina iznenađenja u BiH: HDZ pred slomom jer je previše želio, pravaši s komunistima na "ti", a Dodik sve tiši

BiH je "proslavila" značajnu obljetnicu – godinu dana bez nove vlasti. Do sada žitelji ove zemlje nisu posebno ni osjetili da nemaju novu vladu, svakako se ništa posebno nije promijenilo. No, što se u BiH dogodilo u protekloj godini, a što je malo tko mogao predvidjeti.

Umjesto napretka, zemlja je u još težem stanju. Vjerojatno je to taj proces koji se mora dogoditi kako bi se nešto – dogodilo. U posljednjih godinu dana u BiH dogodilo se puno raspleta, a puno više zapleta nego je itko očekivao.

Prvi, koji je ujedno bio i glasnik burne političke godine, je raskid pravaško-devedesetkine koalicije te vraćanje 'Devedesetke' sestrinskoj stranci iz koje je i potekla. Nešto prije izbora nemalo je iznenadio i sporazum s SNSD-om i Miloradom Dodikom, tipa "mi tebi naše Srbe u Federaciji, ti nama vaše Hrvate u Srpskoj". Ovdje je više profitirao Dodik, nego Čović jer u RS-u Hrvata skoro da i nema. Mnogi prekaljeni i "pravi", visoki HDZ-ovci za Devedesetkine ljude kažu da su "njihovo smeće". Naravno to kažu potajno kako koalicija ne bi bila dodatno uzdrmana. Mudri predsjednik stožerne hrvatske stranke već je u izbornoj noći, kada su se zbrajali izborni rezultati, skontao da neće moći samostalno formirati vlast. Trebao mu je partner, s HSP-om se nikako nije mogao, pa je kocka bačena na HDZ 1990. Dakle, HDZ 1990, unatoč negodovanju nezanemarivog broja članstva, sklopio je sporazum o suradnji sa strankom od koje su svojedobno i skandalozno otišli. Ali, u duhu dobrih, budućih odnosa i "očuvanja hrvatskog naroda u BiH od bošnjačke najezde", sve se zaboravi. "Malo morgen", što bi kazali stari hercegovački gastarbajteri.

Drugi, ali pravi politički šok, priskrbio je SDP, a možda je bolje kazati HSP BiH, kada su se pravaši, zajedno sa Lijanovićima (što nije posebno iznenađenje), priključili tzv. platformi, zajedničkom programu u kojem su našli manje-više usklađene političke stavove. U ovoj platformi je više nego raznoliko društvo: socijaldemokrati s većinskim bošnjačkim članstvom koji već drugu godinu koriste ustavne manjkavosti i zato potpuno legalno Hrvatima izabiru njihovog člana Predsjedništva BiH, potom prekaljeni Bošnjaci iz SDA, dugogodišnjeg prešutnog koalicijskog partnera HDZ-a BiH, zatim Lijanoviće te, kao šlag na tortu, HSP BiH. Čudno je i približavanje Tihića ili Lagumdžije. Neki bi kazali "pa, obojica su Bošnjaci", ali u BiH vladaju drugačiji parametri i nije sve tako jednostavno. Ova koalicija bi već prije nekoliko godina bila nevjerojatna, ali danas su druga vremena...

Treći šok, na svu sreću ne žiteljima BiH, bio je formiranje federalne vlade bez dva HDZ-a. Na žalost ali i na iznenađenje onih koji poznaju dva predsjednika ovih stranaka, s isključivošću i s neutaživom željom za ekskluzivitetom u predstavljanju Hrvata u BiH, nisu se znali nositi. Zahvaljujući tome ostali su bez ičega, bez ijednog svog ministra u Federaciji, a samo iz razloga što jedno ministarstvo iz tzv. hrvatske kvote nisu htjeli prepustiti HSP-u. Od svojih stavova nisu htjeli odustati čak ni po cijenu da svi proračunski korisnici u Federaciji ostanu bez plaća, socijalnih isplata, mirovina itd. Visoki predstavnik, što mu do tada nije bilo svojstveno, udario je "šakom od stol" i poslao dva HDZ-a kući, u njihov "stolni grad Mostar", grad kojeg Hrvatima obećavaju kada žele podignuti tenzije. Kao reakcija na sve navedeno dva HDZ-a su formirala HNS - Hrvatski narodni sabor, bez istinske jačine i hrvatskog istinskog legimiteta. Sada se preko HNS-a želi pozvati na "veću potporu" hrvatske premijerke Kosor i to najavama kako će HNS (dva HDZ-a) dati sva tri saborska zastupnika iz dijaspore te tako otkazati lojalnost sestrinskoj stranci. Izgleda da ni to neće ići, jer se Kosor još živo sjeća izdaje na prošlim izborima, kada je podržan bivši SDP-ovac Bandić, a ne HDZ-ovac Hebrang. Najjača hrvatska stranka, koja je skoro 20 godina imala i sebi (nekada opravdano, a nekad i ne) pridavala ekskluzivitet zastupanja hrvatskih interesa, doslovno je na koljenima – izgubili su Federaciju, izgubili su svoje "zlatne koke", kao što je HT, Elektroprivreda, Pošta. Postali su politički mrtvaci u entitetu u kojem dobiše izbore. Svoj politički poraz žele pretvoriti u nacionalni, što nije nikako točno. Nevjerojatno dokle čovjeka može dovesti taština, gramzivost i osobni interesi svih ovih godina kada se trebalo boriti za promjenu Ustava BiH. Sada bi ova oba lidera najradije da se vrijeme može vratiti. Ali, učinjeno je što je učinjeno.

Ali, pošto je u BiH "u komi", šokovi su se i dalje redali. Sljedeći je onaj od strane Milorada Dodika – srpskog gorostasa i lidera SNSD-a, suverenog vladara manjeg entiteta, velike Republike Srpske. Dodik, kao nekadašnje političko rješenje međunarodne zajednice, kao Srbin socijaldemokrata, malo se oteo kontroli i svako malo prijetio referendumom, odcjepljenjem i kojekakvim separatističkim nagonima. Skoro je pola godine otkad je na tu temu zanijemio, a sve je skoro došlo "do zida". Vjerojatno je njegovoj promjeni mišljenja pridonijela i visoka predstavnica EU-a za vanjsku politiku i sigurnost, podsjetivši ga na davna vremena kada je Dodik došao na vlast u Srpskoj. Iako je to bio do tada najveći Dodikov poraz, primio ga je skoro nonšalantno, a priče o referendumu ishlapile su kao dogorjele mirisne svijeće. Dodik, deklarirani socijaldemokrata, a za birače srpski nacionalista, vrlo dobro zna koju granicu ne smije prijeći. Njegovi hrvatski koalicijski partneri iz dva HDZ-a tek uče i to uz bolna iskustva. Drugi poraz Dodikove politike prošao je potpuno nezamijećeno: posljednji sastanak u Brčkom koji također nije rezultirao dogovorom o Vijeću ministara dao je znak da Dodika "netko" drži u šaci ili da je samo veliki "bukadžija". Naime, Dodik je u Brčkom, a nakon sastanka s Lagumdžijom i pojedinim međunarodnim dužnosnicima, odustao o mjesta ministra za vanjske poslove. Odustao je od zahtjeva koji je do tada bio njegov neprikosnoveni uvjet za formiranje vlasti na državnoj razini. To je drugi, veliki Dodikov politički poraz koji znači samo jedno – ipak se s Dodikom da razgovarati (sporazumio se s federalnim premijerom oko milijunskih IPA fondova), ipak nije "balvan" iako voli narodnjake. Ono što je još zanimljivije su njegove riječi na komentar o raspisivanju izvanrednih izbora:"Izbori se mogu raspisati, ali u RS-u će pokazati isto". Ovim je dao do znanja da i nije presretan izborima. Možda bi pokazali isto, a možda i drugačiji rezultat – brojni Srbi iz RS-a razočarani su otkazivanjem referenduma, a ni financijsko i gospodarsko stanje nije sjajno i tražio bi se krivac. I da, sve je udaljeniji od Čovića.

Sljedeći je hipotetički šok, koji bi javnosti u BiH priskrbio Zlatko Lagumdžija kada bi bezrezervno podržao promjenu Ustava BiH i kada njegova stranka ne bi više birala Hrvatima člana Predsjedništva i još poneke "sitnice". No, ovdje se postavlja pitanja i dosljednosti onih koji ustavne manjkavosti nisu mogli, a ni znali iskoristiti ili ih koriste ali ne tako uočljivo. Opet, na žalost, nedostaje takta, ali i političke mudrosti, koja ide u takvu krajnost da se proziva članstvo iz miješanih brakova, kojima se mjere "nacionalna krvna zrnca". Ma nije ljubav pura, kazali bi stari. Ovi miješani brakovi bili su kuga i za nekadašnje zagrižene glave obitelji, s kćerima ili sinovima nije se godinama razgovaralo, gutala se sramota. Ali, s godinama i to se zaboravilo, prigrlila se unučad...I danas pola članstva u svim strankama u BiH, ili su iz miješanih brakova, ili im je kćer ili sin "zastranio", ili imaju nekog u obitelji druge nacionalnosti. Tako, dok upravo o političkoj nepodobnosti osoba iz miješanih brakova govori bivša HDZ-ova predsjednica Federacije, prvi predsjednik njene stranke bio je čovjek polu-Srbin ili polu-Hrvat, kako god ga nazvali, jer po sadašnjim pravilima "nije čist". Napolica. U Mostaru je upravo ta stranka dala svoje HDZ-ovke iz reda srpskog naroda – glavnu savjetnicu mostarskog gradonačelnika i nekadašnju ravnateljicu centra za socijalni rad, a danas izaslanicu u Domu naroda Federacije. Obje su iz reda srpskog naroda. Ovdje bi se mostarski "pravi" Srbi mogli opravdano pobuniti. Slično je i s gospođom Elvirom Abdić Jelenović, izaslanicom DNZ-a iz reda hrvatskog naroda, Hrvaticom po udaji vjerojatno, a koja se bori za interese Hrvata. Zanemarimo što se predsjednik te stranke potpisivao ćirilicom. Pa zar nismo svi, mi malo stariji, pisali ćirilicom? Zar ne pamtimo da se tjedan u školama pisala ćirilica, a tjedan latinica? Zar nije bogatstvo znati još jedno, potpuno različito pismo? Zato danas tečno čitamo na ćirilici, a ove mlađe generacije baš se i ne snalaze.

I posljednji, opet hipotetički šok, bio bi sveopći hrvatski dogovor, odnosno, približavanje HSP-a i HDZ-a. Za ovakav šok ima najmanje mogućnosti: HDZ BiH je koalirao s HDZ 1990, a odbacio HSP iako su ovi željeli biti dio hrvatskog političkog pluralizma, okupljenog oko zastupanja hrvatskih interesa. Formiranjem federalne vlade, HSP im je zadao udarac od kojeg su i danas "u komi", a najvjerojatnije će biti još najmanje tri godine. Ipak, tko zna? BiH je zemlja nevjerojatnih mogućnosti, čiji političari uvijek iznova iznenade.