Hrvati nisu preuzeli čak ni "krmetnjačku filozofiju" nego samo njezin prvi dio: beskompromisno "klanje" za što bolju poziciju, a "skičanje" zbog drugoga odavno zaboravili.
Recept kako biti dobar čovjek ne postoji i to je, valjda, ljudima jasno. Ono što vjera nudi jesu: Božja riječ kao smjerokaz, sakramenti kao pomoć i osobni životni primjeri onih koje nazivamo blaženima i svetima. Osobito ne postoji recept za sretan zajednički obiteljski, crkveni i društveni život. Prvotni razlog tomu leži u činjenici da je svaki čovjek jedinstven i neponovljiv te kao takav uvijek, u određenoj mjeri, i misterij. Stoga će mudri reći da se smisao života sastoji u otkrivanju smisla života. Čovjek, dakle, ne samo što je nepoznanica drugima nego je i sebi samome. Zato je grčki filozof Sokrat preporučivao: "Gnothi seauton" – "Upoznaj samoga sebe". Put k toj spoznaji nužno vodi do komunikacije s Onim tko čovjeka poznaje, a to je njegov Stvoritelj. Bez razgovora s Njim nema ni istinskog upoznavanja sebe ni onoga "do sebe".
Načelo redovite komunikacije primarno je i u ljudskom socijalnom življenju. Sve dok ona postoji ima nade za rješavanje aktualnih problema koji su "legitimna" sastavnica ovozemne svakodnevice. Međutim, današnje vrijeme nudi nam mnogo elemenata na osnovu kojih bismo mogli kazati da je unutar hrvatskog nacionalnog bića komunikacija zamrla. To nam, onda, daje za pravo postaviti pitanje: "Jesu li Hrvati digli ruke od sebe?"
Za pojedine zajednice koje su egzistirale kroz povijest satiričari će kazati kako su funkcionirale prema zakonitostima krmetnjaka/svinjaca. Oni koji su imali progode uzgajati krmad/svinje znaju o čemu je riječ. Kada im se dadne jesti onda se oni međusobno "kolju" i bore za hranu. No, čim čovjek jedno svinjče dirne i ono zaskiči, svi ostali skiče. Valjda tako izražavaju "solidarnost" i osjećaj da se nanosi bol jednom njihovom članu "znajući" da svako do njih može biti na njegovom mjestu. (Mnogi znanstvenici tvrde da su, poslije čovjekolikih majmuna, svinje najinteligentnije životinje). Prema svim pokazateljima Hrvati u svom novovjekom življenju nisu preuzeli čak ni "krmetnjačku filozofiju" nego samo njezin prvi dio: beskompromisno "klanje" za što bolju poziciju, a "skičanje" zbog drugoga odavno zaboravili.
Latini bi rekli: "Nemo dat quod non habet" –"Nitko ne može dati ono što nema". Kako će netko dići glas zbog nekoga kada ne zna kako mu je, kada ne osjeća težinu njegovog životnog bremena? Ne može ju ni osjećati kada nema komunikacije. Izgleda da je nestalo i prigode kada, primjerice, Hrvat iz Sarajeva može reći Hrvatu iz Mostara kako mu je, ili Hrvat iz BiH Hrvatu iz Hrvatske. Više postoji volje za međureligijski i ekumenski dijalog nego za dijalog unutar hrvatskog korpusa. Mnogi (dobronamjerni) će reći: "Govorili smo, kumili, uvjeravali...i bili bezbroj puta izigrani. Zato smo odustali". Unatoč tomu koliko u ovomu bilo istine od unutarnacionalnog dijaloga ne smije se odustati. Bliža i daljna povijest, bez obzira koliko bila obilježena poteškoćama, ne smije predstavljati razlog "zaključavanja vrata". Ideologija stvaranja jednog tora na jugu BiH, u kojeg moraju ući svi Hrvati, ne smije biti izlučno pitanje za početak razgovora bez obzira s koje strane – pro ili contra – bilo postavljeno.
I na unutarcrkvnom području stvorilo se nebrojeno mnogo podjela, a što je najgore, one su rezultirale podizanjem zidova među ljudima. Zbog toga se dogodi da dvojica svećenika, samo zato što imaju različite političke poglede, ne žele ni misu slaviti zajedno. Izostaje međusobna komunikacija, a s njom i osjećaj zajedničke propadnosti. Sve rečeno upućuje na nužnost stvaranja/obnavljanja unutarnacionalnog dijaloga u kojeg će biti uključeno što više različitih struktura. Dakako, to košta, ali ništa nije vrjednije od života, a ovo je – budućnost će zasigurno pokazati – pitanje života i opstanka na ovim područjima. Ako Hrvati u Bosni ne budu tražili sugovornika u Hrvatima u Hercegovini i Hrvatskoj ne mogu se nadati čemu dobrom.
Ako, pak, Hrvati u Hrvatskoj, a poglavito u Hercegovini, ne budu spremni čuti i pomoći riještiti probleme Hrvata u Bosni, još u ovom stoljeću dogodit će se da ih počnu osjećati na svojoj koži. Taman većinu vremena proveli u "pretakanju iz šupljeg u prazno" razgovarati se mora. A misao vodilja svakog tog razgovaranja neka budu riječi psalmiste: "Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj, iskušaj me i upoznaj misli moje: pogledaj, ne idem li putem pogubnim i povedi me putem vječnim!" (Ps 139,23.24).
