Naslonjen na prozor tuđeg stana u kojem živim gledam grad okupan novopridošlim suncem. Ljeto dolazi, a ljeto je vrijeme kada sirotinja puni baterije za preživjeti još jednu zimu. Lajkam.
S drugog kata gledam niz ulicu, na donji red kuća imućnijih sugrađana. Treći kat u komšije niknuo, evo i krov pokriven, barjak hrvatskog naroda na kući, fešta pred kućom, sve kako je i običaj. Iznose pred radnike pečeni krumpir, meso, pred predradnika najbolje komade, čujem da ga zovu Vaha, Ceca drma s male linije na prozoru. Sve kako je i običaj.
Gledam na krov, još samo pola metra dijeli krov predimenzionirane trokatnice od dalekovoda, ne bih se čudio da se u srpnju ili kolovozu kabl objesi sve do krova. Sve kako je i običaj u nas. I pitam se, ovdje iz tuđeg stana: je li njegov krov legalan i legitiman?!?
Pogledam u nebo prošarano kumulusima. Galebovi jedre, uživaju u suncu. Na odnedavno bosanskohercegovačkom nebu. Podijelih neku večer tu vijest na Facebooku i kolega me upita hoće li sada i kod nas biti trokut poput bermudskog. Misli vjerojatno na nacionalnu zastupljenost u kvotama, zbog koje su agencije za nadzor našeg neba pravilno podijeljene između Sarajeva, Banja Luke i Mostara.
Znaju li ovi galebovi u kakvom trokutu lete? Jesu li oni legalni i legitimni na bh. nebu? Jer bjeloglavi supovi sigurno nisu ni legalni ni legitimni, čim polete, netko ih napadne što puškom što drugim protuzračnim sredstvima.
Spustim opet pogled na Grad za pješaka u Državi za čovjeka. Mostar neće imati izbore, jer ako bi nova vlast bila izabrana, bila bi nelegalna i nelegitimna. Pa su u Središnjem izbornom povjerenstvu odlučili uvesti šestomjesečnu "tehničku anarhiju" u Mostaru, ne bi li odranije neustavna vlast osmislila što je to uopće legalno i legitimno.
Profesor povijesti iz Banja Luke Dušan Jokić nije imao tu dilemu kad je dobivao odbijenice s natječaja za posao. Sve su mu bile i legalne i legitimne, šarene i srcu prirasle. Stoga ih je skupljao. I prijavljivao se i skupljao dalje. I sada ima izložbu vlastitih odbijenica s natječaja za posao. Nisu svi bili te sreće.
Moja majka spremala se u zasluženu mirovinu. A onda je saznala da ju je uprava poslijeratnog konjičkog Igmana prevarila i da joj nije uvezano devet godina staža, iako je s teško oboljelim djetetom putovala u Konjic i dugo vremena radila samo za topli obrok. I staž, koji joj nisu uvezali. Nije bila Bošnjakinja kad je to trebalo.
Moj otac je bio pametniji. On nije ni pokušao raditi samo za staž i topli obrok. Tražio je pravnu zaštitu. U čapljinskom Energoinvestu ukrali su mu 14 godina staža. Nije bio Hrvat kad je to trebalo.
Moja punica u RS-u je zatražila pravnu zaštitu. Dobila je slučaj, posao nije. Dobila je i odštetu, nije uspjela s njom platiti sve dugove. Nije bila Srpkinja kad je to trebalo. Jesu li oni legalni i legitimni građani, ili tek građani drugog reda u Državi za čovjeka?!
Vratim pogled na taj komšijin krov. Trokatnica u kojoj žive dvije obitelji. Njih dvije na tri kata. Nije kao u legalnoj i legitimnoj njih tri u dva entiteta. Krov nije nebu pod oblake, ali nije daleko ni od dalekovoda.
Kako li je komšija dobio dozvolu za ovakav poduhvat?! Je li mu krov legalan i legitiman?! Ili je ova cijela kuća rađena po nacionalnim kvotama?
