Kolumne Ljubuški

Mater me davno uvirila: Trišnja cvita u proliće, u travnju ili svibnju. Ona uvirila, priroda razuvirila. U vrtu iza kuće iman jednu trišnju, običnu, mladu. Ubra san na njoj teću zrili plodova negdi prija svetog Ante. I zaboravija na nju.

U podne slučajno san proša kraj nje. Kad tamo, trišnja moja procvitala. I sad ga ti budi pametan?!

Što bivam starijim sve više razmišljam o zavičaju. Odavno planiram o njemu i nešto više napisati, mada sam i ranije, na ovaj ili onaj način, o njemu pisao. I onda kad bih kao odlučio da nešto više napišem, odmah bih i odustao, a da možda i ne bih znao zašto.

Sad će izbori sad će kampanje da nam skrenu pažnje
donijet će nam u naše selo ražnje
dijelit će kobasice, okretat janjce i prasice
da zaboravimo masnice
prazne novčanike i naše prazne kartice...

Ne samo u Ljubuškom, tako je i u ostatku Hercegovine, društvo se razvija prema nakaradi - sve se vrti oko novca, ljudske pohlepe i taštine, a sve vrijednosti su izokrenute. protuhe vladaju a pametni zabijaju glavu u pijesak ili potpisuju pristupnice, ucijenjeni ili vođeni osobnim interesom.

Da neki ljudi i narodi još ne shvaćaju pojam demokracije te da slobode drugog ili drugačijeg mišljenja, govora, shvaćanja svijeta ako hoćete, uvjeravamo se iz dana u dan. Naročito uoči izbora, ljudi i narodi se pretvaraju u zvijeri. Ona izreka "Homo homini lupus" (čovjek je čovjeku vuk) nikad ne dolazi do izražaja kao sad.

Malo je Ljubušaka koji stvarno znaju i misle da grad u kojem žive ima svoju "dušu". Veličinu te duše popunjavaju oni sami, brigom za taj grad, njegovim izgledom, svojim osmijehom i brigom na licima dok prolaze njegovim pločnicima i voljom da srdačno pozdrave svog sugrađanina s kojima dijele njegovu ljepotu, zemlju, zrak i sunce.