Nismo ti ga mi bili baš za brda, planine, pećine i visine. Dole smo se bolje snalazili, u nizinama. Dole još niže, pored naše Bašćine, ljetnog spasa.
piše: Veid Delalić
Ispočetka smo išli sa roditeljima ili bližom rodbinom, većinom vikendom za vrijeme velikih ljetnih vrućina.
Plaža koja je obećavala miran vikend imala je ime Muško i Žensko bililo. Nismo ni znali gdje se nalazi to drugo kupalište, čuli smo samo da postoji tu gore naviše neko Crno pa male i velike Pjene te Jaz.
Ni slučajno nismo smjeli upitati roditelje da odemo vidjeti ta mjesta. Bili smo strogo nadzirani da se nebi, ne daj bože, ugušili. Kupali bi se većinom na 'Ženskom'.
Kada su se roditelji uvjerili da znamo plivati onda su nas pustili da idemo sami.
Najčešće sam išao sa mlađim bratom i rođakom Hasanom. Nekada i sam. Morale su se nekada obaviti i neke kućne obaveze pa bi nas onda puštali roditelji. Često se znalo desiti da prekoračimo limit polaska pa bi ja ostao najčvršći u želji i namjeri da odem. Bogme se znalo poći i u dva popodne. Džaba što vrije toplina iz asfalta koji se znao početi topiti a odozgo bije u tjeme. Skineš majicu, staviš je na glavu i naprijed pored osnovne škole prema Dedićevoj kafani, pored franjevačke crkve Svetoga Ante i onda nizastranu kraj kuće porodice Kovač. E tada si već u Bašćini. Nekako čovjeku lakše kada pođeš nizastranu.
Kada dođeš na Crno i vidiš raju u vodi odmah ti lakše, nekako se i ti rashladiš iako nisi u vodi, ne smiješ odmah uskočiti pošto si vruć. Sam pogled na tu našu raju koja uživa bila je odmor za oko. Neko je nekoga učio da pliva, neko je skakao na noge a neko na glavu. Naravno neko i tranguze. Gore u pjenama bili su bolji plivači. Skakalo se u vodu sa stabla koje je bilo nekoliko metara iza sedre. Nju je trebalo preskočiti i još izvesti lastu ili atraktivni prelom. Sjećam se da su dobro skakali Salko Konjhodžić-Ćako i njegova braća kao i Salko Hadžalić-Sala.
Od malo mlađeg naraštaja važili su kao dobri skakači, barem koliko sam se ja razumio: Adis Mahić i njegov brat Arif, Pero Zarić, Milan Šumelj … . Znam samo da sam se mnogo divio njihovim letovima . U pjenama se igralo i "bake". Većinom su to igrali izdržljivi momci kao što su bili Milan Šumelj, Adis Mahić, Đino Spajić, braća Jasko i Samir Nevesinjac, Zlatan Hadžalić i još mnogi. Neki se nisu mnogo kupali, bili su u hladu i posmatrali druge dok su ostali ponijeli karte, kockice za jamb, ili šah.
Hipijevski val učinio je svoje pa su zaljubljeni parovi sa istinskom ljubavlju, tu redovno dolazili. Adin H., Hara M., Hane, Zlatan-Pali, Đino, Milan Š i dr. bili su redovni sa svojim djevojkama tu pored rijeke i upotpunjavali su tu bogomdanu prirodnu idilu.
Na prostrtim dekama, rutama ili čak i šliferima nalazila se razna hrana. Neki su donijeli sendviče, neki pitu ili šnicle. Ma svašta je tu mirisalo. Bogme se moglo vidjeti da se i kašikom kusne kome nije bilo lijeno vući šerpe za sobom.
Oni koji su bili lijeni da ponesu nešto za prigristi ili bi ranije ogladnjeli, a još im se ostajalo, znali bi se priselembetiti drugom pa se zametnuti kakvim peksimetom a uz više sreće bogme i batakom. U obližnjem plićaku hladili su se slasna srbijanka karpuza, lelujali su u kesi krastavci, bostan ili paradajz. Nekada bi se znalo "slučajno" desiti da se karpuza otisne u tok rijeke ispod Malih Pjena u brzaku te bi platila glavom negdje dole u debelom hladu na Ženskom. Nerijetko smo znali otići i u kukuruze pa ih peći na Muškom ako smo ih maznuli blizu Crnog i obratno. Bio je dobar i paradajz kad te voda isplače.
Nije se gledalo jeli vruć ili nije nego ga samo malo opereš i pojedeš. Onda je tek nastajao belaj. Ako smo zajedno pojeli vruć paradajz u isti mah znali smo se rastrčati tražeći kakvu pristavu i oblakšati izmaltretirani stomak.
Tamo s druge strane, nekako uvijek distancirani, dolazili su na plažu momci i cure koji su nedaleko odatle živjeli. Nekada je bilo čarki sa njima ali uglavnom je bilo mirno. Kada bi ja prešao na njihovu stranu i skočio nekoliko puta sa skakaonice koju su oni napravili, vidjelo se da im je krivo sto sam prešao tu neku nezacrtanu liniju razdvajanja između njih i nas. Izgleda da su oni sami stvorili zakon, kako reći, ne druženja jer mi nismo bili tako odgajani. Niko nije bio odbačen ako se htio družiti sa nama a nismo ni molili da se neko druži s nama ako nije htio. Ipak nekolicina ih se družila na što su ovi bili ljubomorni. Inače zvali smo ih Domoroci.
Dosta naše rodbine iz Mostara, Sarajeva, Zenice, Dervente i još mnogih mjesta širom ondašnje Juge je dolazilo u Bašćinu. Mnogi od njih imali su mogućnost da idu na more ali ne. Oni su većinu vremena provodili tu gdje su imali svoje djetinjstvo pa su i djecu navikli da dolaze čemu se ona nikada nisu bunila na to pitomo mjesto puno dragih osoba. Ta njihova djeca su naravno dolazili za vrijeme ljetnih ferija a mi smo ih smatrali kao da su oduvijek tu s nama. Eto sada dok ovo pišem osvježi mi se pamćenje i sjetim se dragih osoba koje su dolje stalno dolazile. Koliko su često dolazili, pored toliko raje znao sam nekada primijetiti da nisu došli na kupanje. To su bili: Enis Hrnjičević, Tigran, Nino, Adnan, Coka, Tarik i rahmetli Dića te brat im Samir, Semir K. i njegov rodo Sabit, Faruk Smailhodžić i Gogo, Ibrahim K. -naš legendarni Kaši i njegova braća, Tađa, Makso kako smo ga od milja zvali, Pepan itd, itd.
Eto šta još da kažem o našem Ljubuškom moru.
Nekome je to kupalište isključivo služilo za odmor a neko je iako na odmoru opet tu našao sebi posla.
Tako je skoro svake godine Ale Nikšić znao ponijeti od kuće alat za čišćenje kupine i ostalog šipražja. Neki su imali savjesti pa su mu se i pridružili, a neki su znali samo proći. Tome velikom radoholičaru nije smetalo što se tako ponašaju. On je jednostavno uživao dok radi i bio sretan kada konačno vidi produkt svoga rada.
Nekome je ta plaža služila i da smota kakav djevojčurak, a posebno mi je ostalo u sjećanju podučavanje plivanja uz osušene dvije tikve spojene konopom. Ima i način sa šašom koje se ubere jedan snop. Količina je bila zavisna od težine učenika. Legneš na nju i bez brige…
Kada se malo bolje prisjetim nekome je ta rijeka, pravim imenom zvana Trebižat, služila i kao inspiracija.
Dođoh jednom na kupanje ranije. Javilo je taj dan prije da će biti ekstremno vruće pa me bilo strah da negdje ne padnem od vrućine na sred asfalta. Crno je bilo prazno, još niko nije bio stigao. Odložio sam u hlad svoj ruksak u kojem je bilo nešto hrane, karte i peškir. Pogled mi odluta gore prema Pjenama. Neko je već bio gore, čučao je nepomično iznad jednog omanjeg buka. Probudi se u meni intriga.
... nastavice se
