Umjesto da se nekontrolirano „množimo“, jer to je naša uloga i smisao u bosanskohercegovačkom hrvatskom „hranidbenom“ lancu, mi bi se odjednom, zamislite bezobrazluka, htjeli nešto i „pitati“.
Kao da nema u Sarajevu dovoljno umnih hrvatskih glava koje znaju što je za nas najbolje...
Pametnima je samorazumljiva činjenica da je briga za hrvatski element državne konstitutivnosti Bosne i Hercegovine ujedno i briga za samu tu državu. Utoliko je ta briga i legitimna, pa je onda legitimno i tražiti najbolja ustavna rješenja koja bi taj „element“ sačuvala u njegovoj ukupnosti.
Potpuno dosljedno, brizi Ivana Lovrenovića za hrvatske bosanske zavičaje nema se što prigovoriti. Samo budala može ne imati pijeteta prema izgubljenim ljudskim životima, ne žaliti što su porušene tolike kuće i crkve, ne biti potresen slikama zapuštenih hrvatskih imanja i cijelih sela.
Ono što nije samorazumljivo, ili je samorazumljivo samo određenom hrvatskom krugu u Sarajevu, jest zaglušujuća demonizacija Hercegovine kao glavnoga krivca za stradanja Hrvata u Bosni. Ivan Lovrenović o tome piše rado, piše često i piše jezički inovativno. Sve to radi na jeziku kojeg mu je jako mrsko imenovati, nacionalna atribucija mu se gadi, a onu amalgamsku su mu uzurpirali za potrebe samo jednog naroda.
Na tom tragu, pred par tjedana je lansirao i pojam „hercegovinizacija“, kojeg će, uopće ne sumnjam, zdušno prigrliti brojna kasta svojevrsnih kulturnih „ratnih profitera“ iz Zageba i Sarajeva koja svoju (širu) umjetničku relevantnost duguju upravo ratovima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. S onim pravim ratnim profiterima, koji su se bogatili na nevolji vlastitoga naroda i koji su mi neusporedivo degutantniji, nemaju ti ljudi baš puno veze, ali im je sigurno zajednički osjećaj za ono što se „traži“, i plaća. Omiljenu napomenu „prevođeni na više stranih jezika“ u svojim biografijama zaradili su (u velikoj mjeri) dodvoravajući se većinski lijevoj medijskoj i akademskoj zajednici na Zapadu koja je „determinirana“ ili osjećajem krivnje za stoljetnu praksu vlastitih naroda i Vlada ili, u gorem slučaju, kulturnim i gospodarskim neoimperijalizmom.
Kad opereš po svojima svjetski ugled ti je zajamčen
Kad „opereš“ po „svojima“ u ime tobožnje pravdoljubivosti i humanizma, svjetski „ugled“ ti je zajamčen. Ja niti mogu, niti želim braniti bilo koju hrvatsku ili hercegovačku nepodopštinu (ratnu, poratnu, privatizacijsku, proračunsku …), ukazivanje na njih je naš prvorazredni interes, međutim kada se to ne radi zbog izgradnje „boljega društva“ (koliko se god u njega kleli) nego radi kompromitiranja nekog legitimnog političkoga projekta, kao što je stvaranje hrvatske države ili hrvatskoga entiteta u Bosni i Hercegovini, onda pušem i na hladno. A baš se o tom vrlo često radi.
Opsjednutost Ivana Lovrenovića Tuđmanom, HDZ-om i Hercegovinom u nedavnom tekstu objavljenom u sarajevskom tjedniku „Dani“ dosegla je valjda svoj vrhunac. U tom tekstu Lovrenović podrazumjeva nekakvu neraskidivu političku simbiozu kao da Hercegovci u zadnjih petnaestak godina nisu puno puta bili razočarani vrludanjem hrvatskoga ili ovdašnjeg HDZ-a baš kad je u pitanju nepoljuljana hercegovačka sklonost teritorijalnom izrazu konstitutivnosti (da o nekim drugim, manje „državotvornim“ elementima HDZ-ove politike i ne govorim). Slična ili ista ciljana „grupacija“ je i inače omiljena tema „eskpertnih mišljena“ velikoga broja bivših komunističkih podobnika, nekada dobro uhljebljenih po raznim redakcijama i uredništvima, a koji danas (zakašnjelo) tako žarko žele status „disidenata“. Ono što se tom tekstu mora priznati jest da ispravno i „gramatički korektno“ detektira pitanje svih pitanja hrvatske politike u Bosni i Hercegovini: teritorijalna ili institucionalna konstitutivnost.
Rovovska bitka
Rovovska bitka pristalica ovih dviju koncepcija među Hrvatima traje od samog početka preslagivanja na „zapadnom Balkanu“. Umjesto da se toj sudbonosnoj, gotovo hamletovskoj dilemi prilazi hladne glave, po mogućnosti bez predrasuda i, napokon, vjerujući kako svi koji o tome razmišljaju, raspravljaju i pišu to rade iz najboljih pobuda, najčešće smo svjedoci neargumentiranoga etiketiranja. Bez obzira što bi se rezultate svih izbora u zadnjih dvadeset godina, dakle onog što je u uljuđenim društvima jedino mjerljivo i mjerodavno, s punim pravom moglo isčitati kao potvrdu većinskoga opredjeljenja Hrvata (ne samo u Hercegovini) za teritorijalnu autonomiju, mi s južne strane tunela na Ivanu i Kupreškim vratima (čak ni to nije samo Hercegovina) uvijek smo u medijskoj galami nekako ispadali „donji“. U početku stidljivije a kasnije potpuno otvoreno, jedan dio hrvatskih javnih djelatnika samu ideju Herceg Bosne kao „opredmećenja“ teritorijalnoga koncepta dočekao je „na nož“. Premda ih i samo njeno ime demantira, oni su Herceg Bosnu uvijek nastojali prikazati kao isključivo hercegovačku stvar.
Nisam posve siguran je li neprijateljsko raspoloženje u tim krugovima doživjelo kulminaciju dok su u kolovozu 1993. gledali HTV-ov Dnevnik u koji se Vladimir Drobnjak, tada dopisnik iz New Yorka, javio riječima „Vijest iz Gruda potresla je East River“ (radilo se o proglašenju Hrvatske Republike umjesto Hrvatske Zajednice), ali pouzdano znam da su najkasnije tada, konačno i zauvjek, uobličili odvratnost prema svemu hercegovačkom i provincijskom. Što su vam različite optike: nešto što se nama činilo kao ostvarenje prirodnoga prava na teritorijalnu autonomiju u višenacionalnoj zajednici i konačno izrastanje u „subjekt“, nekim svjetskim konstruktorima i njihovim ovdašnjim asistentima činilo se (i još se čini) kao „zločinački pothvat“.
Institucionalna konstitutivnost
Baš u tim krugovima rado se prešućuje činjenica da je vremenu rata prethodilo vrijeme hrvatske „institucionalne“ konstitutivnosti u Bosni i Hercegovini. Njima je valjda takva konstitutivnost dovoljna i poželjna. Umjesto da olako sotoniziraju pristalice koncepta teritorijalne konstitutivnosti (autizam, isključivost…), čini mi se da bi se trebali zapitati u kojoj je mjeri ta institucionalna konstitutivnost koju smo imali od 1945. do 1990. sačuvala relevantnost (biološku, političku, kulturnu) Hrvata na prostorima Bosne i Hercegovine kakvu su imali u prethodnim desetljećima i stoljećima! Što je, naprimjer, sa Sarajevom, s gradom iz kojeg dolazi većina hrvatskih zagovornika „institucionalne“ nasuprot „teritorijalne“ konstitutivnosti? Je li komunistički unitarizam (jezički, državni…) u kojem su Hrvati nominalno bili institucionalno ravnopravni održao hrvatski „share“ u Sarajevu, jesu li u tom gradu Hrvati 1991. bili jednako značajni kao 1948., 1931. ili 1910.?
Odgovori na ova pitanja nisu fluidni i rastezljivi kao akademske rasprave o povijesnim temama, nego bolno egzaktni i po Hrvate porazni. Za manje od pedeset godina, od popisa 1948. do popisa 1991., udio Hrvata u stanovništvu Bosne i Hercegovine pao je s gotovo četvrtine (cca 24%) na 17,39%. Još gore, udio Hrvata u Sarajevu u tom istom periodu pao je s 23,28% na 6,63% (od 1971. naovamo počeo je opadati i apsolutni broj Hrvata u Sarajevu). Možda postoji tisuću dokaza, da parafraziram uzrečicu popularnog filmskog lika, da se ovi užasni trendovi (sve da rata nije ni bilo) ne bi nastavili, ali meni u ovom trenutku nijedan ne pada na pamet. I to ne samo u Sarajevu, i ne samo u Bosni.
Iščašena logika
Ako pristanete na „isčašenu“ sarajevsku logiku, onda ćete i za ovo moći okriviti Hercegovce ili „hercegoviniziranu“ hrvatsku politiku. Jedan sarajevski katolički svećenik neki dan kaže kako je provincija uvijek bila „rodnica“ naroda. I doista, Hercegovina je kroz spomenutih pedeset godina Sarajevu dala značajan demografski doprinos. Značajan, ali nedovoljan. Je li problem nastao upravo onda kada je prosječni Hercegovac, koji u svojoj zaostalosti za kontracepciju ili nije znao ili su mu je branili zadrti hercegovački franjevci, pomislio da bi se napokon trebao čuti i njegov glas. Umjesto da se nekontrolirano „množimo“, jer to je naša uloga i smisao u bosanskohercegovačkom hrvatskom „hranidbenom“ lancu, mi bi se odjednom, zamislite bezobrazluka, htjeli nešto i „pitati“. Kao da nema u Sarajevu dovoljno umnih hrvatskih glava koje znaju što je za nas najbolje. Premda je i sarajevskoga popa vjerojatno rodila neka provincijska majka, ni njemu nije baš drago što smo mi ovdje dolje „polupali lončiće“.
Izuzmemo li demografsku katastrofu koja se Hrvatima dogodila u vrijeme rata, i za koju je, pogađate, kriva Hercegovina (jer bosanski Hrvati nisu bijegom u Hercegovinu i drugdje po svijetu spašavali gole živote pred tuđim vojskama nego smo ih mi htjeli „humano preseliti“), za testiranje ustavno-pravnih modela „na živo“ dobro bi bilo vidjeti i poslijeratne demografske pokazatelje. Što nam je donijela „institucionalna“ konstitutivnost čije blagodati Hrvati uživaju unutar Federacije BiH, a u zadnjih nekoliko godina, što je prema mišljenju nekih posebno važno, i na „cijelom teritoriju“ Bosne i Hercegovine?
Zastrašujući pokazatelji
Treba vjerovati kardinalu Puljiću da su ti pokazatelji zastrašujući. Ali se istovremeno treba pitati kako bi to većinski hrvatski entitet na područjima (i u Bosni i u Hercegovini) gdje su Hrvati većina, kojem tragični smisao može biti i da se spasi barem ono što se spasiti da, dodatno odmogao Hrvatima u Sarajevu i u drugim bosanskim krajevima koji ne bi bili unutar tog entiteta. Zar nije „autistično“ i sebično minirati nastojanja da se teritorijalnom autonomijom pokušaju zaustaviti negativni trendovi makar tamo gdje je to još uvijek moguće? Ne budemo li imali prostor na kojem ćemo moći izravnije upravljati svojim dobrima, prostor punog i nesmetanog političkog, gospodarskog i kulturnog razvoja kojem Hrvati daju dominantni „ton“, hrvatstvo Bosne i hrvatstvo Hercegovine će vrlo brzo postati tek povijesna i arheološka činjenica. I to na cijelom teritoriju ove države.
Hrvatski entitet je simbolička „zadnja crta obrane“ nacionalnih interesa, njegovo formiranje nipošto ne znači da će Hrvati izvan njegovih granica prestati biti „institucionalno“ zaštićeni, baš kao ni Bošnjaci ili Srbi koji bi živjeli u hrvatskom entitetu. Upravo suprotno! Nitko razuman ne tvrdi da je to rješenje idealno, neka ono bude „najmanje loše“ ako hoćete, ali ono je najbolji mogući odgovor na izgleda neumitne i po Hrvate krajnje nepovoljne procese koji na prostoru današnje države Bosne i Hercegovine traju već stoljećima. Uzaludne su nam danas sve žalopojke zbog nekadašnjih katoličkih samostana uzduž Drine, svima bi nam trebao biti imperativ traženje najboljega realnog i ostvarivog modela. Istovremeno, mi koji ne mislimo da je „etnonacionalna premisa“ grijeh nemamo pravo na uskogrudnost, Hrvate Sarajeva i drugih krajeva izvan buduće većinski hrvatske teritorijalne jedinice treba ohrabrivati da ostanu u svojim kućama i stanovima, hrvatski entitet na svaki način mora pomoći očuvanju njihovih prava. Hrvatske entitetske institucije u Bosni i Hercegovini osigurale bi, čvrsto vjerujem, djelotvornije mehanizme zaštite ljudskih, građanskih i nacionalnih prava svih Hrvata u ovoj državi. Štoviše, samim svojim postojanjem hrvatska teritorijalna jedinica jamčila bi (načelom reciprociteta) ravnopravnost Hrvata u preostale dvije federalne jedinice.
Pozicija zagovornika hrvatske federalne jedinice
Dakle, pozicija onih koji zagovaraju formiranje federalne jedinice unutar Bosne i Hercegovine u kojoj bi Hrvati bili većinsko stanovništvo je prilično jasna: takva jedinica bi osigurala zaustavljanje daljnjega slabljenja pozicije jednog konstitutivnoga naroda u demografskom, gospodarskom i političkom smislu. Ona bi unutar svih naših „datosti“ donijela najjasniju perspektivu većini pripadnika ovoga naroda i uvjerila nas i našu djecu da bolju budućnost ima smisla čekati ovdje. Ti ciljevi su nepromjenjeni već dvadesetak godina. Sve kad bismo i htjeli, ta jedinica nikako ne može (i ne smije) biti ekskluzivno hrvatska niti ekskluzivno hercegovačka.Uvažavajući strahove onih koji bi ostali u „tuđem“ entitetu - treba biti pošten i priznati da su ti strahovi u određenoj mjeri razumljivi – dajte da pripadnicima „manjinskih“ naroda svojim ponašanjem, svatko u svojoj vlastitoj sredini, već danas pokažemo kako oni nikako ne bi bili građani drugoga reda.
I konačno, ukupnom dojmu pravednijega mira zasigurno bi doprinijelo određeno smanjivanje onog što Banja Luka voli zvati „teritorijalni i institucionalni kapacitet“ Republike Srpske. Bošnjaci i Hrvati imaju puno moralno pravo ultimativno zahtijevati stanovite teritorijalne kompenzacije. Širi prostor bosanske Posavine u većinski hrvatskom entitetu, širi prostor istočne Bosne u većinski bošnjačkom entitetu – to meni zvuči kao ispravljanje nekih nepravdi. Međutim, očekivati danas, nakon svih sakaćenja svesrpskih nacionalnih interesa (bez obzira što su uglavnom sami za to „zaslužni“), na izvedivost scenarija u kojem bi se srpska prava u BiH svela na „institucionalnu“ konstitutivnost mogu samo naivni i slijepi. Kad se to nije uspjelo 1995., u jeku svjetske antisrpske histerije i na vrhuncu srpske vojne nemoći, kad se za narednih petnaest godina mira nije uspjelo „proizvesti“ dovoljno Srba za tu „ujdurmu“, onda se nekada upitam zar stvarno postoje oni koji u to još vjeruju.
Da većina Hrvata u Bosni i Hercegovini i ne želi „treći entitet“, ako ima i ako će biti Republike Srpske, zar uopće više trebamo raspravljati o ustavnom „master-planu“, počnimo se baviti „detaljima“.
