Skoro prije dva mjeseca, umrla je Ratković Smiljana - Beba, kćerka Ðoke i Danice Ratković.
Prije na par godina, umrla je i njena sestra Nada Ratković u Mostaru a s obzirom da su Ðoko i Danica umrli ranije,još jedna ljubuška porodica je ostala “bez kučeta i mačeta” i ugasila se nepovratno i tragično.
Krajem pedesetih godina prošlog stoljeca u Ljubuški su “navalili” kadrovi iz Istočne Hercegovine, Crne Gore, Srbije… Vladajuci režim u želji da kontroliše Zapadnu Hercegovinu je “dovlačio” kadrove koji su sumnjivo završavali tečaje i “brzinske” škole da u novom mjestu življenja odraduju obavještajne zadatke, kako bi “pobjednici” u svakome momentu imali relevantne podatke o “političko-bezbedonosnoj” situaciji u Ljubuškom.
Tako su nam došli mnogi za rad u državnim organima:
- u miliciji: Rajko Sorajić, Rajko Dronjak, Risto Šindik, Velimir Samardžić, Stevo Mitrović, Boško Okuka, Manojlo i Blagoje u Vitinu,
- u obrazovanju: Rašević Branko, Mišo Todorović, Venco Popović, Delević Veselin, Gojko Andrić-Dale, Popović Žarko, Vujadin Vujović(OTO), Dragan (M-M), Tabaš, Milutin i Cimbaljevic u Vitini /direktor/…
- u šumarstvu Šešlija, Nadaždin…
- u PTT saobracaju Ðoko Ratković.
Pitali smo se, gdje su sva ova imena završila “škole” a Hrvati i muslimani nisu uspjevali da postanu državni službenici. U strogo centraliziranom sistemu održavala se vlast, koja je uspjevala suzbiti “jezik” ali nikako slobodnu misao. Ni tada a ni danas nema “skenera”,koji bi prodrli u mozak da ustanove šta ko misli. Hvala Bogu da je tako!
Naravno,medu ovim imenima je bilo časnih ljudi koje je “system” iskoristio za ostvarenje svojih ciljeva. Jedan od navedenih je Ðoko Ratković koji se zaposlio u Pošti Ljubuški.
Ubrzo je upoznao Danicu Mucić sa kojom je zasnovao brak. U tom braku su rodene dvije djevojčice, Nada i Beba, koje su stanovale sa roditeljima u stanu nad Poštom. One su postale dio naših života i svakodnevno smo pratili njihov rast i razvoj do odlaska iz Ljubuškog, uoči ratnih zbivanja. Preselili su u Mostar, jer je stan u kojem su stanovali u Ljubuškom bio potreban Pošti za kancelarije. Ðoko u svome radu u Pošti, sa strankama je ispoljavao nadmenost i “sveznanje”, pa je cesto dolazio u sukob sa strankama i radnim osobljem. U tim svadama,uvijek je prijetio Saveznim SUP-om, Udbom i uticajnim zemljacima iz Trebinja/Lastve/ koji su zaposjeli prominentna mjesta u Beogradu, Sarajevu, Mostaru. Zbog takvog ponašanja, ljudi su bježali od njega, od belaja, pa nije imao prijatelja u Ljubuškom.
Danica je bila tiha, povucena i često se žalila na zdravlje. Nada je završila srednju trgovacku školu u Trebinju,pa se ubrzo zaposlila u “Hepok” mesari, radeći zajedno sa Mehom Bećirovićem /Purica/ i Ahmetom Dizdarevicem-Curom. Beba je završila gimnaziju i tako je prestalo njeno školovanje. Nada i Beba su ostvarile svoje “velike” ljubavi u Ljubuškom. Nažalost,te ljubavne veze nisu krunisane brakom. Primitivna sredina je pružala otpor i smatram da su živjele u vecim gradovima da tih prepreka ne bi bilo. Neostvarenje ljubavnih života ubrzalo je smrt ovih ljubušanki koje smo svakodnevno vidali na potezu Općina - Pošta u Ljubuškom.
Porodica je izumrla a tačka na “i” je smrtovnica Bebe Ratković gdje u rubrici “Ožalošceni” nije naveden niko i rubrika je ostala prazna!
Tako iz naših života odlaze pojedinci,koje smo voljeli i sa kojima smo dijelili plavetnilo ljubuškog neba, ali je najtragičnije što nestaju kompletne porodice i što nestaju tragovi življenja naših komšija i poznanika.
Neka ovaj tekst posluži oživljavanju uspomena i ostane kao zabilješka, da kao ljudi primjećujemo da nas je sve manje a nominalno sve više!
