Postoje mjesta gdje se staro vrijeme udomaćilo i ne preza pred novim. Ne miče se i stvara svijet izoliran od budućnosti.
Postoje ljudi čija je sadašnjost isključivo refleksija prošlosti. Tapkajući u mjestu ne pomiču se naprijed i ne osluškuju budućnost. Takva mjesta i takvi ljudi čine simbiozu štiteći jedno drugo. I štete onima koji žele naprijed.
Svašta li i majka rodi... Da sad ne budem ekstreman i ne srušim karizmu koju sam gradio stoljećima. Mukotrpno, vrijedno, skromno, samozatajno... Djed? Djed mi je bio alkoholičar. Propalica, niškoristi, fiktivni lik kojem je čaša ili, bolje rečeno, boca, bila draža od svega. I kad bi vidio svoju staklenu ljubav ispunjenu eliksirom komercijalne bljuvotine, raspametio bi se i zaboravljao na sve. Njegov izbor. Samo... Što ja imam s tim? Unatoč sličnim genima i fizionomiji, ja ću ostajem dosljedan onome što smatram normalnim, ispravnim i korisnim za sebe i svoju okolinu.
Vratimo se malo u prošlost. Odnosno, mi još tamo živimo. Drug Tito maše s terase razdraganoj masi. Nevini školarci na proljetnom suncu. Ispod onih plavih kapica s crvenim zvjezdicama uz neizbježnu crvenu maramu. U ručicama drže zastavice. Sprema se parada. Tito se poput pauna šepuri u odori satkanoj u krvi. Ovo je divan svijet. Iza ugla je provirio Ante Pavelić. Njemu je muka. Frustriran je. Nadao se da će on biti Tito. Da će njemu dječica mahati. Ne zvjezdicama. Nekim drugim simbolima. Ali nije ga išla kocka. Sad je u ilegali. Čeka da Tito otegne papcima iako još nema takvih signala. Ne preostaje mu ništa drugo nego da nazove Dražu Mihajlovića.
Kao što je Vlatko Marković, odjednom, iako pljuje po Talijanima kvalitetnije od Trifuna Ivanova kad je ovaj bio u punoj formi dok mu je "fudbalerka" treperila na vjetru, baš te iste Talijane sad uzeo kao saveznike. Jer su i jedni i drugi navodno izigrani. Takav ti je život. Do jučer su Talijani općenito govoreći bili klasično oličenje lopovluka. Cosa Nostra i Al Capone su svijetlili iz njihovih aura, a danas se pretvaraju da su žrtve. E, zato Ante razmišlja, u intimi svoje duše, da zvrcne Dražu pa da zajedno probaju navaliti na Tita. Iako ni to neće ići baš kao po loju...
Zakržljale moždane stanice poremetile su percepciju budućnosti. Ovdje se još uvijek kirurški precizno i forenzički stručno broje krvna zrnca naših predaka. Partizani, ustaše, četnici... Tko je čiji, tko je s kim, tko je protiv koga. Kome je otac, djed, stric, tetak, ujna, baka, žena, prijatelj, od pokojnog čukundjeda prijatelj i komšija od njegova komšije, koji je bio habab njegove rodice, čiji je brat pak bio u daljem srodstvu s njegovom prababom, tko je bio u kojim legijama. Jasenovac, Gradiška Stara, Fojbe, Bleiburg, Križni put...
Kako vam se više da? Ponašate se k'o onaj japanski pomahnitali, izgubljeni i napušeni vojnik, koji je nakon pola životnog vijeka u prašumi mislio kako još uvijek traje drugi svjetski rat. Njega ne treba kriviti. Ali, vi... Utvarate sami sebi kako ste moderni "europejci", idealno posloženi u puzzle globalnog života, koji je donio neviđenu evoluciju. Moderni ste poput prototipa Bagatove mašine za šivanje za koju si morao imati nožne listove jače od onih u Nikolaja Pešalova da bi stiskao onu pedalu.
'Alo? Drugi svjetski rat je gotov. Tita nema. Ni Pavelića, a evo ni Mihajlovića. Usput, ako možda niste čuli, a niste sigurno, jer ste po svoj prilici – eufemistički i doslovno rečeno – zaostali: mnogo toga u životu možeš birati. Prijatelje, neprijatelje, ženu ponekad i komšije. Ali, ne možeš birati obitelj. Čemu prepirke? I jedni i drugi su bili balkanski barbari.
Kod nas se sve polarizira po nacionalnoj osnovi. Karavana krene pljuvanjem, a završi prebrojavanjem žrtava Bleiburga, Jasenovca i Golog otoka. Tko je prvi, koga i koliko. Gdje je kraj? Cilj ne može opravdava sredstvo.
Realno je da smo po ostavštini naših starih svi mi ustaše, partizani, četnici.. Nisam siguran da smo imali izbor kao što nisam siguran da su ga i oni imali. Jednostavno bi mafija uletjela u selo i morao si krenuti, inače je postojala realna solucija da ti metak zaluta ravno među oči. Naravno, bilo je i onih koji su zbog ideoloških pobuda odijevali časne odore. Ovo časne uzmite kao osobno shvaćanje.
Opet... Što ja imam s tim? Moj djed je bio pijanac nad pijancima. I? Što sad? Da ne bi slučajno mene heklali zbog toga? Pa nisam ga ja birao. Da jesam, ne bih ga izabrao, Tite/ Pavelića/ Mihajlovića mi.
Usput, vjerovali ili ne, moji pokojni djedovi bili su na različitim stranama povijesne utakmice. Jedan je bio ustaša, drugi partizan. Što bih onda analogno takvom stanju bio ja? Idiot. Čim sebi postavljam takva pitanja.
