Nakon nekoliko proteklih dana Hrvati bi se mogli upitati:»Ima li nade za nas u ovoj (ne)mogućoj BiH»? Nade i to svijetle ima, jer su Hrvati svoji na svome u BiH, ali veliki problem predstavljaju politički dušebrižnici, hrvatski oksimoroni koji samozadovoljavaju svoju karijerističku taštinu u kožnim foteljama ne vodeći računa o konstitutivnosti i jednakopravnoj poziciji nas Hrvata u BiH.
Odgovornost za ovakvo stanje snosimo svi. I onaj mali čovjek koji bira svog predstavnika, i sposobni i nesposobni političari obojani svakojakim bojama, Katolička crkva, Republika Hrvatska i dijaspora razasuta diljem svijeta, kao i ostala hrvatska inteligencija koja se dovela u stanje opće pasivizacije.
U BiH egzistira nekoliko hrvatskih stranaka od kojih objektivno govoreći najveći utjecaj imaju dva HDZ-a: HDZ1990 i HDZBiH. Katolička crkva je jedina institucija kojoj narod bezrezervno vjeruje. Republika Hrvatska svakako može učiniti mnogo po ovom pitanju, ali i domaća bi inteligencija mogla «zasukati rukave». Što to među Hrvatima onda ne štima, zašto nema nacionalne kohezije i koji su to prijepori koji sprječavaju primjeren nacionalni rezultat u BiH?
Danas politiku Hrvata u BiH kroje ekipe lokalnih ževkala i nepismenjaka, koji služe za obradu mase, što predstavlja narod, koji se isključivo iskorištava kao stroj koji proizvodi glasove, a političari ih pretvaraju u izbornu pobjedu. Velika je pogrješka Hrvata BiH što danas nisu nikakav korektiv svojim političkim liderima.
Razlog tome je i činjenica što među Hrvatima, za razliku od Muslimana i Srba, ne postoji niti kritični minimum organizirane inteligencije koja bi mogla potaknuti razvoj narodne svijesti da napokon svoje političare pozove na vođenje odgovorne politike. Najbliži i najveći primjer nam je karizma predsjednika HDZBiH Dragana Čovića, koji se u posljednjih šest godina, samo valja u političkom blatu. On nema nikakvog rješenja za status Hrvata u BiH, a glavna mu je preokupacija kako izaći iz osobne teške političke pozicije. On iz tjedna u tjedan što bi po narodno rekli stranja, Čas je u Banja Luci, čas u Beogradu, pa Crnoj Gori, čas je za Kreševsku deklaraciju, pa nakon pet minuta nije itd.
Nije ni čudo što je Večernji list, u kojem kontrolira britka pera, prije dvije godine ustoličio Milorada Dodika za osobu godine i što danas Hrvati ovakvu sramotu i neplodnu politiku nose na svojim leđima. Prisjetimo se samo njegovih političkih promašaja kada je prije šest godina Sanaderu rekao da se Zagreb ne treba miješati u politiku Hrvata u BiH, sjetimo se Ustavnih promjena kada se podigao kardinal Puljić, nepoštene i smrdljive igre oko ujedinjenja s HDZ1990, razgovora u Prudu, odbijanja Kreševske deklaracije i td. Itd.
Čović besciljno luta opterećen s kaznenim prijavama i u toj osobnoj borbi on je slijep spram interesa Hrvata u BiH. Takva politika nanosi ogromnu štetu i on treba brzo otići s političke scene. Njegova je uloga klasičnog hrvatskog oksimorona neupitna.
Puno ljudi me pita koja je razlika između Čovića i Ljubića. Između njih dvojice jedina je sličnost što obnašaju stranačke predsjedničke funkcije. Mnogi će mu možda spočitati epitet političkog mlakonje, koji nije pokazao predsjedničku odlučnost i snagu. Mogu samo kazati da je Božo Ljubić dosljedan i mudar političar i smiren čovjek, koji suradniku daje veliko povjerenje. Pitanje je samo jesu li suradnici opravdali povjerenje.?
Prisjetimo se samo kroz proteklih dvadesetak godina tko su bili nositelji hrvatske politike u BiH. Sve kadrovici iz komunističke jugoslavenske vlasti koji su kontrolirali sav društveni život i podređujući ga interesima skupine, dok je narod svake četiri godine hranjen ugroženošću , bio isključivo sredstvo za stranački rezultat. Nemojmo se zavaravati da Hrvati nisu ugroženi. Jesu! Ali komunistički oksimoroni nikada nisu mrdnuli prstom, a kamoli se upustili u borbu za hrvatski interes u BiH. U takvom je okružju teško voditi politiku, jer hrvatsku sadašnjost još opterećuju sukobi iz prošlosti.
Hrvatima u BiH trebaju dvije jake političke stranke, i na njihovu je dobrobit prekid zavojevačke politike stranačkog ujedinjenja. Kontrola je bitan čimbenik svakog oblika političkih odnosa, pa i ovog između ove dvije stranke.
Božo Ljubić sada ima jedinstvenu priliku da izrazi svoj politički autoritet, organizacijski i politički uspjeh u svim smjerovima.
Postoji i veči broj oksimorona na nižim razinama. Njih je lako raspoznati jer nose debele lančine i od prije nekoliko godina niskoguze hlače. Izigravanje lokalnog moćništva nagriza lokalne društvene odnose i to je veliki problem politike na nižim razinama vlasti.
Kreševska deklaracija treba biti političko sidrište svih hrvatskih stranaka u BiH. Ali Čović i s Kreševskom deklaracijom kalkulira i on bi opet najradije s Dodikom i Tihićem samostalno u Prud. To je najopasniji politički smjer kojim u BiH mogu krenuti Hrvati. On odgovara svima osim Hrvatima i uz to osobnim interesima Čovića i Dodika, koji političku vječnost mogu doživjeti u krugu stalne jalove konfuzije. Ovakvim postupcima Čović se zbog ljudske sebičnosti i prisiljen nagomilanim problemima, izolira od ostalih političkih i društvenih subjekata i to u prvom redu Crkve.
Na kraju postavlja se pitanje angažiranosti Zagreba u probleme Hrvata u BiH. Jednostavno se upitajmo je li gospodarska pomoć iz Zagreba bila dobra, a da o onoj političkoj niti ne govorimo. I u hrvatskoj je mnogo oksimorona! I ne daj nam Bože ovakvih predsjednika kao što je Stipe Mesić, političara prznica, koji niti sami ne znaju «loviti ribu» ,a kamoli pokazati drugima kako se to radi.
Tko onda može voditi razboritu, mudru, angažiranu i odgovornu politiku? Jedino znani, odvažni i neopterećeni Hrvati!
