Tri upaljene svijeće stavljene u posudu sa pšenicom. Prigušena svijetla i obitelj oko stola. Tako se nekad dočekivao Božić. Danas?
Najveće gužve bile su u kafićima iz kojih je, kao buka, izvirala neka istočnjačka glazba, ritmova kakvih i u Turskoj ne slušaju, gdje neki ženski glas pokušava vokalno dočarati klanje svinja, a oni što je slušaju, s rukama u zraku padaju u ekstazu. Žao mi bi što sam na Badnje večer morao na čas napustiti toplinu doma svoga i biti prinuđen upoznati i ovaj segment socijalnog života onih na kojima bi trebao sutra svijet ostati. Ne bi me ovo toliko pogodilo možda, da me umalo nije pogodila pivska boca.
Ne znam u kojem trenutku Božić od postulata nutarnjeg mira i smirenosti postade oda konzumizmu, otvarajući vrata onom primordijalnom destruktivnom instinktu naših pradjedova praljudi da ponovno dođe na svoje. No, ne pogađa toliko malograđanština naše mlađarije, koliko manjak autoriteta na koje bi se ta mlađarija mogla i trebala ugledati. Već znamo da političko socijalna elita moralno stoji niže od onoga što je gađao pivskom bocom, no, iskreno, više sam očekivao o moralnih zrcala života, a to su svećenici.
Na misi ponoćki, gdjegod da je čovjek otišao, nije mogao niti pristupiti u crkvu od silnog mnoštva. Normalno, drago čovjeku vidjet. No, još bi draže bilo da je sve nedjelje tako i još više, da oni što dođu kad čuju Evanđelje, u svojim životima žive ono što im Evanđelje zbori. Ali mi nismo tu da sudimo i zato ostavljam tu temu za nekad drugo. Ono što me kopka jeste, zašto nijedan svećenik o ovome nije pričao s oltara.
Bilo je tu i znanih političara, pa se pitam zašto nitko nije njih spomenuo u propovijedima. Normalno, ne očekujem da će ih prozivati poimenice, ali indirektno osuditi sve ono u što nas oni, njihovi prethodnici, a vjerojatno i njihovi sljedbenici uvaljuju. Nitko da spomene njihovo bogaćenje na račun sve siromašnije populacije, kao poveznicu da Bog nije poslao svoga sina da se rodi u toplini farizejskih kuća, nego u hladnoći štalice.
Nitko da spomene da su mu se prvi odazvali siromašni pastiri, dok su bogati spavali u svojim kućama. Baš kao za rata kad su prvi u obranu stali obični ljudi, dok ovi drugi su prvo odvagali gdje i kako naći svoju korist, pa onda kad su našli način, tek onda su se obukli u uniforme. Tako bi bilo i danas da se ne daj Bože ukaže neka takva potreba.
Ne želim generalizirati i miješati Crkvu kao doktrinu sa Crkvom kao institucijom, jer niti su svi ljudi isti, niti su svi svećenici jednaki. Zasigurno, negdje je neki svećenik prozborio i o ovome. Dokaz je propovijed šibenskoga biskupa koji je na misi očitao i političarima koji gledaju najprije osobni interes, medijima koji rade za te iste, a i svima onima kojima je Božić samo još jedna u nizu isprika za pijančenje, ludovanje i pucnjavu.
Jedan pjesnik je svećenika nazvao glasnikom naroda. Ja bih prije rekao da su svećenici oglasnici naroda, tj. kako narod, tud i oni, linijom manjeg otpora. Često sam sebi postavim pitanje, ma zašto javno mnijenje u BiH šuti na krađu, na egoizam, dopuštajući da ih oni koje tobože biraju, kontinuirano potkradaju i prodaju im maglu?!
Kao što mladima nedostaju autoriteti unutar obitelji i zajednice, jer su i obitelji i zajednica primorani brinuti se isključivo za egzistencijalnu brigu, tako narodu nedostaju moralni autoriteti, oni koji bi ih uputili da čovjek umjesto u džepu, životne vrijednosti mora tražiti u svojoj savjesti i srcu. Jedino tako može doći do spoznaje o kolektivnim vrijednostima.
Ponavljam, ne želim generalizirati, jednostavno želim potaknuti na razmišljanje one koji stoje na drugoj strani oltara. Otac je Sina poslao najmanjima, da se rodi u jaslicama, što nije nikakva simbologija nježnosti, smirenosti i blaženstva, ma sušta suprotnost svemu tome. Ekvivalent tome bi bila smirenost i blaženstvo ambijenta jednog kontejnera za smeće, punog ustajale bačene hrane, prljavih pelena i sl., jer danas i neke štale bolje izgledaju on nečijih domova, tako da bi simbologija štalice koja bi trebala predstavljati siromaštvo izgubila na jakosti.
Izgleda da su svi pomalo zaboravili na to te se one «pepeo si bio, pepeo ćeš i postati» sjete isključivo pred Uskrs, ako se i tada sjete. Neka ovo bude neka utopistička poruka, neće li itko s one strane oltara, ako već ne može probuditi, makar pokušati prodrmati jednom usnulu kolektivnu svijest ovog našeg prostituirajućeg naroda.
