Kad pogledamo okolo sebe i razmislimo u što „upadosmo“ obično bi kazali – dobro je, živi smo. Ali, čini mi se da mi Hrvati u BiH još nismo doživjeli pravu havariju, te da još čekamo trenutak otriježnjenja nakon poslijeratnog društvenog loma. Zašto se mi nalazimo uvijek na novom početku, zašto mi ne diktiramo političku utakmicu u okruženju i zašto smo već šest i pol desetljeća žrtveno magare kojeg, svako malo, netko pucne po prknu.
Prije nekoliko dana gledam nekoliko hrvatskih političara za istim stolom, te jučer Čovića jadnog u razgovoru s Jadrankom Kosor i tjeram sam sebe da napravim njihov politički portret i napravim kvalitativnu selekciju. Svaka čast Lovrićki, Musi i Lijanu, ali stranke im brale male i uvijek će biti sateliti ili pilići koji će kljucati mrvice.
Od njih troje ostavio bih samo Ljiljanu da priča u ime Hrvata, a ovoj dvojici jok. Musa ima „dvadeset“ članova u stranci, taman dovoljno da mu Čović udjeli polovnu fotelju, a što se tiče Lijana rekli bi – svakog gosta pola sata dosta, osobito onog što surovo misli i radi po principu – use, na se i poda se. Druga trojica, a svu trojicu odlično poznajem, Ljubić, Jurišić i Čović, su triling od kojeg trenutačno Hrvati politički ovise u BiH.
Ustavne promjene, gospodarski razvitak, hrvatska televizija, korupcija, nacionalna ravnopravnost i čistije društvo izgledaju veliki dometi za hrvatske političare. Je li to baš tako ili možemo uz sve druge nepolitičke snage izboriti bolju poziciju.
Zvonko Jurišić iako se njegova pozicija premijera u Zapadnohercegovačkoj županiji čini velikom , realno rečeno upravlja strankom koja nije dovoljno razvijena. U posljednje vrijeme uspinje se odgovoriti i na premijerke obveze, kao i na pitanja uređenja BiH s nekim novim Daytonom. Bez obzira što to ponekad izgleda nespojivo, mora se reći da Jurišić politiku koristi u dozvoljeno (ne)korektnim granicama, te da je politički iskren i jasno prohrvatski opredjeljen, gdje su nacionalni interesi ispred interesa njegove stranačke zajednice. Njegov je i problem što HSP , iako ih ima nekoliko, zbog recidiva i prošlih godina teško može rasti, jer teško mijenja stari i pokazuje novi politički marketing. Ali njemu je dio vlasti u koaliciji s drugim strankama zajamčen.
HDZ 1990 se nakon političkih sapunica i farsi, u kojima su se jedni vratili Čoviću pod skute, samo zbog vlastitog interesa ili inata, drugi su šutjeli, dok je treći dio pokušao galamiti i u posljednji trenutak odveo stranku ka političkoj samostalnosti. Sada je Ljubićeva stranka u fazi rekuperacije, pred zadatkom da od sebe odagna uzrečicu koju sada puštaju politički poštari – svi su oni isti. Sve ono dobro što je promjena vlasti donijela lako se u frustriranoj hrvatskoj zbilji relativiziralo. To je problem HDZ1990, kojeg treba prebroditi samo jasnom i energičnom politikom. Posljednji javni istupi pokazuju promjene prema tome, ali treba izabrati dobar ritam. Za HDZ1990 od današnje subote, nakon zasjedanja Središnjeg odbora, zvanično počinje predizborna kampanja.
Dragan Čović i HDZBiH nastavljaju s političkim vratolomijama, koje su začinjene kriminalom iz prošlosti (kaznene prijave), kao i političkim udbaškim metodama razjedinjavanja svega onoga što bi se moglo staviti pod kapu zajedništva. Jučerašnji razgovori o dvojnom prebivalištu s Jadrankom Kosor bili su samo medijska promocija osobe koja još uvijek želi imati rejting s velikim političkim i stranačkim kredibilitetom. Razgovor s Čovićem za Jadranku Kosor je bio drugorazrednog značenja. Ali ovaj razgovor samo je vrhunac agonije koju Hrvati BiH proživljavaju u zadnjih 20 godina.
Htjeli to priznati ili ne Čović je pred odlaskom iz politike, a najgora činjenica je ta da bi ga mogao zamijeniti Ivo Miro Jović koji pretendira na mjesto njegova nasljednika. Zanimljiva je činjenica kod članstva HDZBiH, da kontinuirano HDZ1990 nazivaju „tzv.“ hadezeom i dodajući joj pridjeve komunističkog predznaka. Naprotiv vodstvo HDZ BiH još od 1993. godine čine komunističko-udbaški kadrovi, kojih je i dan danas najviše u toj stranci. Cjelokupna politika kroz kadroviranje, stranačko upravljanje i politički nastup HDZBiH je preslikana iz socijalističkog sustava iz kraja devedesetih. U HDZBiH nema unutarstranačke demokracije ili u njoj nema jakih osoba koji bi mogli ukazati na njegovu nazadnu politiku.
Još prije 2-3 godine jasno je bilo da Čović u priči o 4 teritorijalne jedinice bez brojčane prevlasti bilo kojeg naroda, preuzima ideologiju SDP-a i SDA, što je Čović neeksplicitno potvrdio i prije nekoliko dana. O gospodarskim, kulturološkim i drugim učincima HDZ-a BiH teško je govoriti, a gotovo iza svega je ostala pustinja. Glavna teza koja se želi javnosti prikazati jeste „svi su oni isti“.
Međutim to nije tako, uvijek je netko više , a netko manje kriv. U političkim međuhrvatskim odnosima trenutačno su na snazi nastojanja zavađanja protivničkih tabora u čemu prednjači opet HDZBiH. Kako su mišljenja da je HDZ1990 dovoljno slab, ponajprije u Mostaru, sada je na redu za „odstrel“ HSP na čelu s Jurišićem. Činjenica je da haespeova ima puno, ali i da je Jurišićev jedini trenutačno releveantan.
Ponovno se postavlja pitanje Zdravka Hrstića, koji brat bratu rečeno, može samo brati šljive u šljiviku, a baviti se politikom može samo kao nečiji pijun ili po zaslugama iz socijalizma. Ali za hrvatskog Čovićevog HDZBiH on je izuzetan tip, odskočna daska za novi sektaški interes koji kao i Lijani gleda samo „u se, na se i poda se..“ Bez obzira koja to stranka bila, a da joj je na čelu višestruko inkrimirana osoba, je jadna i bijedna stranka. Jadni mi Hrvati, kada uvijek baš nas takvi zapadnu.
Hrvati u BiH nisu zbog novog Zakona u Hrvatskom saboru pred apokalipsom, već zbog totalno neuređenog društva i demokratskog prostora u kojem obitavaju. Mi jesmo zapušten i zaostao narod i bit ćemo takvi sve dok nas vode inkriminirane osobe i sve dok ne postavimo „hrvatsku“ kuću na hrvatske temelje na demokratskim osnovama i društvenom moralu.
