U Gornjoj Vitini zivio je neki Matilo, ateista. To bi značilo, u to vrijeme, da nije išao redovno u Crkvu, kao ostali svijet. Pojavljivao bi se samo ponekad, "kad bi ga natjerala žena". I u to vrijeme, odlazilo se "priko bare" - to će reći u Ameriku. Najčešće se većina nije ni vraćala nikada. Ali, bilo je dosta slučajeva da su se poneki i vraćali nakon pet-šest godina, savladani nostalgijom. Tako je otišao i taj Matilo, ali se vratio nakon par godina i donio, kao relikviju - "Američku motiku"..!
Ubrzo je "Matilova motika" bila najpoznatija alatka u Vitinskoj nahiji. Nije ličila na nase "trokutaste motike" za duboki kop", nego je bila nekako kao "pola sinije", a usto oštra i sa drškom od specijalnog tvrdog, prašumskog drveta.
Ljudi su posebno dolazili kod Matila da vide to čudo od "americke motike". A Matilo ju je timario, polirao joj držalicu, i upotrebljavao je rijetko. Čuvao ju je, obješenu na posebnu kuku, tu iznad ulaznih vrata od svoje "kužine". Često je i noću ustajao da je obiđe i ustanovi je li na mjestu.
Ali, kako vrag ne ore i ne kopa, "nego samo seper zameće", jedne noći - nestalo je motike. A nestankom Matilove motike - nastala je i uzbuna... Ali, motici - ni traga, ni glasa!
Jednoga dana, Matilo podje u Vitinu, "na čarsiju", nekim poslom. Pješke, naravno. A on je bio poznat i po tome što je, pješačeći, gledao samo ispred sebe - "u svoje opanke" - govorili su ljudi, tako da ne bi nikoga pozdravljao. Ali, ljudi su pozdravljali njega. Malo prije Vitine, iz suprotnog pravca, isao je novi vitinski župnik, koji je poznavao Matila "po čuvenju".
- Hvaljen Isusu i Marija! - pozdravi ga župnik, i Matilo odgovori.
- Nešto te ne viđam u crkvi, Matilo - župnik će njemu.
- Ni ti meni ne dolaziš na nadnicu, fratre, - odgovori Matilo i zastade.
- E, Matilo, Matilo - pa, nije to moj posao, čovječe... ja druge poslove radim!
- A koje to poslove, oče? - upita Matilo.
- Pa, pripremam i govorim misu, ispovijedam i pričešćujem ljude, vjenčavam, krštavam djecu, molim za mrtve ... eto!
- Hmm, a da li baš svi dolaze u crkvu i ispovijedaju se?
- Naravno, kao dobri kršćani, dolaze u crkvu redovno se i ispovijedaju!
- Baš, svi se ispovijedaju - priupita Matilo?
- Svi, kako drugačije... ne kao ti! - našali se s njim župnik.
- Dobro, fratre - kad se svi ispovijedaju, da li vam je neko nešto govorio o mojoj motici...?
- Kakvoj motici, Bog s tobom... niko mi nije govorio ni o kakvoj motici.
- E, eto oče - vidiš zašto ti mene ne viđas u crkvi - svi se ispovijedaju, svi pošteni ... a moje motike nema!
I svaki ode na svoju stranu. Svaki sa svojom mišlju.
