Čovjek je gospodar svoje vlastite misli. Ali, čovjek je rob izgovorene ili napisane riječi. Uvijek se toga držim prilikom pisanja bilo kakvih kolumni, jer nikome ne bi poželio da jednoga dana robuje zbog onoga što je rekao ili zapisao. No, isto tako, to me ne sprječava da govorim o nekim evidentnim problemima ove sredine. Ovoga društva za kojeg se već danas može ustvrditi da je u svakom pogledu, u svim područjima na razini koja je u najmanju ruku zabrinjavajuća.
Za sve nas alarmantna. Izgubili smo kritičnost, stvari koje nam se serviraju sa ove ili one strane prihvaćamo bez kritičkog promišljanja. Oni koji nas vode, kvazi političari, izgubili su i zadnju mjeru dobre samokritičnosti. Međutim problema u ovoj tvorevini, državi, u našem okruženju je toliko da je apsolutno nemoguće izdvojiti najvažniji i pisati o njemu. Previše je tema koje bi trebalo obraditi za potrebe ljudi koji zaslužuju čuti i drugu stranu priče.
Ovdje, upravo sada, želio bih upozoriti na sljedeće. Nešto značajno za sve nas. Pojava je latentna, ali se naglo manifestira i ispoljava kada "onima" to zatreba. Naime, zapažamo kako ovdje, kod nas u Hercegovini se mnogi lupaju u prsa, govoreći i dičeći se da su veliki Hrvati i katolici. Logično misleći, pa da je toliko tih pravih vjernika zar bi novinske retke svakodnevno, bez iznimke, ispunjavale vijesti o korupciji na svakom koraku, o nasilju u obitelji, pedofiliji, ubojstvima i mnogim drugim mračnim stvarima?
Od tih, gore navedenih ljudi, se ne može doći do riječi jer uvijek imaju štošta "pametnoga" nam kazati. Najradije bi sebi na čelo stavili natpis na kojem će se lijepo vidjeti da su oni katolici i tobože velike hrvatine. Vjernici, domoljubi i patrioti. E ja držim da ti i takvi, od kojih danas ne možeš normalno ući u Crkvu jer su toliko raširili svoja ramena da se poput najsitnijeg čovjeka moraš probiti da bi ušao, a ti veliki su ustvari najmanji među malima. Po najvažnijem, po djelima.
A i kada uđeš da bi se u Crkvi duhovno nadogradio i čuo riječ Božju, trebaš imati sreće da ugledaš onoga koji propovijeda, jer u prvim redovima stoje ti veliki katolici. Prečesto zaboravljaju onu: "Tko je bio prvi biti će posljednji, tko je bio posljednji biti će prvi." Da to su one poštenjačine, ponos našega naroda, poglavari. Ustvari, sitne, egoistične duše. A čim završi euharistija, ponovno ti isti, poput stampeda navale da izađu kako bi zauzeli najbolje pozicije u kafićima u blizini Kuće Božje.
Da tamo nastave moriti svoje kolege i prijatelje o veličini svoje vjere. Jedina stvar, ali najvažnija, tamo gdje svi takvi zakažu jeste sam život. Život, koji bi trebalo živjeti čineći
dobro i vodeći se sa Deset božjih zapovjedi. E, tu nastaju problemi, jer se takvi diče samo riječima, pukom pričom, a prava djela su im jako oskudna. Toliko oskudna da nemaju što reći u svoju korist.
I neki još danas ne vide da ova garnitura samozvanih političara prodaje maglu ljudima predstavljajući se kao veliki vjernici samo da bi dobili glas koji im daje legitimitet da nastave vladati. I opet iznova, da nas kradu, varaju i lažu. Obmanjuju ovaj narod, pričajući jedno, a radeći nešto sasvim drugo.
Nama ne trebaju političari koji će forsirati koliki su vjernici, katolici. Nama trebaju političari, oni koji će nas voditi, koji će uistinu živjeti i raditi vjerski. I kada bi tako bilo, ne bismo imali ovakve probleme. A i sama situacija ne bi bila ovako crna.
Za kraj, ukoliko ste već pripadnik neke religije, volite svoje, ali poštujte ono tuđe, ono drugačije. Uvijek budite spremni na kompromis. Prihvaćajte različitosti. Vjernici, vjerujte i molite, ali u mjestima predviđenima za to, ili u miru i tišini svoga doma. Zadržite to za sebe, svoj duh. Ali ono važnije, živite svoju vjeru, provodite ono što je napisano u "Svetim knjigama" u djelo. Manje priče, više djela.
