Nedavno je Skupština ZHŽ izglasala nepovjerenje županijskoj vladi. Novinare je, u više navrata, u vezi s tim zanimalo i moje mišljenje. A ja bih svaki put ponavljao istu priču – da toj činjenici ne pridajem nikakvo ozbiljnije značenje, te da cilj izglasavanja nepovjerenja nije smjena županijske vlade nego političko predizborno talasanje s ciljem ubiranja dodatnih poena uoči listopadskih izbora.
Slijed događaja je, međutim, bio poprilično drugačiji. U međuvremenu je, naime, prvi čovjek županijskoga parlamenta imenovao novog mandatara i dao mu zadatak da pred skupštinu iziđe s prijedlogom svoga tima. U momentu dok ovaj tekst nastaje, doduše, taj tim nije obznanjen. No, jako sam sklon uvjerenju kako bi on svaki dan javnosti mogao biti predstavljen.
Ne odustaje, istina, ni stara postava. Ako je po izjavama njezina prvog čovjeka suditi, u Županiji Zapadnohercegovačkoj se dogodilo nije ništa što zaslužuje pažnju. Naprotiv. Pričom kako je pala njegova vlada samo se obmanjuje javnost. Jer, navodi, Skupština na koju se pojedinci pozivaju, budući nije imala kvoruma, nije ni održana. A to, onda, znači da se ni odluke grupe zastupnika ne mogu smatrati odlukama Skupštine nego tek dijela njezinih članova, te da one ne proizvode ama baš nikakav pravni učinak.
No, ni to nije sve. Takvo postupanje je, smatra Jurišić, protuustavno ponašanje s elementima čak i političkog puča. A na vladi je, dakako, obveza da županijski ustav i zakone brani svim sredstvima. Kojim? Neka od njih su već upotrijebljena. Ustavnom sudu Jurišićeva je vlada podnijela tužbu kojom od istoga traži intervenciju u funkciji zaštite ustavnog poretka. Jesu li, međutim, to sva sredstva na koja Jurišić misli? Tko zna! Jer, veli premijer, isključiti ne treba ni pokušaje fizičkog ataka na institucije županijske izvršne vlasti. A oni bi, onda, čitavu priču mogli odvesti u pravcu potpunog besmisla.
Vratimo se, međutim, meritumu. Je li županijskoj vladi izglasano nepovjerenje? Je li Jurišića vlada smijenjena? Na to je pitanje teško odgovoriti. Za koliko-toliko smislen odgovor neophodno je, naime, prethodno otkloniti određene dileme. Jedna od najvažnijih se, svakako, odnosi na pravno tumačenje načina polaganja prisege i verifikacije mandata zastupnika koji ulazi u tuđi mandat. O čemu se, zapravo, radi?
Javnosti je poznato da je na spornoj skupštini odluku o nepovjerenju vladi izglasovalo dvanaest zastupnika. Što je, promatrano samo za sebe, OK. Jer, s dvanaest zastupnika osiguran je skupštinski kvorum, a oni su, opet, redom digli ruku protiv Vlade. Ali, priča nije tako jednostavna. Problem je, naime, u činjenici da je županijskoj skupštini s verificiranim zastupničkim mandatom prisustvovalo jedanaest zastupnika. Dvanaestom je, pak, na spornoj skupštini mandat, nakon što položi prisegu, trebao tek biti verificiran. A bez njega skupština nije imala kvorum.
Pitanje je, prema tome, je li mandat novog zastupnika pravomoćan. Odnosno, je li važeća prisega koju je novi zastupnik položio pred skupštinom koja je, ne računa li se njega, radila bez kvoruma. Ako jeste, ako za prisegu nije potrebna skupština u kvorumu, ako se, da banaliziram, prisega može položiti i pred samim predsjednikom, dilema nema – skupština je radila s kvorumom i odluke koje je donijela su, pa i ona o nepovjerenju vladi, punovažne. Ako je, pak, za punovaljanu prisegu neophodna nadpolovična većina svih zastupnika, dilema također nema – sve priče o smjeni vlade su samo demagoško bacanje prašine u oči građanima.
Znatiželju, međutim, pobuđuju neki drugi detalji.
Dva od njih zaslužuju posebnu pažnju. Prvi se tiče mandatara nove vlade – izvjesnoga Ćosića. Svakoj skupštinskoj većini, naime, stalo je do toga da na čelu vlade ima obrazovanog i sposobnog čovjeka. Jer, o njegovu radu ovisi i ugled političkih stranaka koje skupštinsku većinu čine. Ako su, međutim, mediji u pravu, Ćosić ne pripada ni obrazovanima, ni sposobnima. Potpuno suprotno. U pitanju je osoba koja je na sve jade uspjela završiti srednju školu. I koja se na kojekakvim funkcijama održava etički krajnje upitnom stranačkom gimnastikom.
Ali, to nije i najvažnije. Nedavno jedan portal obznani i podatke koji normalnu moraju zasmetati. A na koje novi mandatar, ako dobro upratih, ni do danas nije reagirao. Navedeno je, tako, da je početkom ove godine Skupština ŽZH, i to pod predsjedanjem čovjeka koji nedavno Ćosića imenova mandatarom, donijela odluku o gašenju Javnog poduzeća "Narodne novine ŽZH".
Razlog su, navodno, malverzacije i nepravilnosti službe kojom je rukovodio Ćosić – i zbog kojih je Jurilj, onaj koji ga nedavno imenova mandatarem, zatražio revizorsko izvješće – ali i činjenica da Narodne novine uopće nisu bile registrirane na sudu, da su pravile velike gubitke, da županijskoj vladi i skupštini njihov čelnik nikada nije podnio izviješće o radu, niti izviješće o financijskome stanju itd.
Ako je sve to točno, čemu onda davanje mandata za sastavljanje nove vlade baš Ćosiću? Mislim da je razlog krajnje prozaičan. Cilj naredbodavca, lidera HDZ-a, nije imenovanje sposobne vlade. Jer, ona ionako za mjesec ili dva, koliko najviše može trajati, ne može učiniti ništa.
Cilj mu je, naprotiv, u vladu dovesti čovjeka koji bi do izbora preturao po poslovima stare vlade i u papirima pronalazio detalje koji upućuju na kršenje zakona. A oni će, opet, poslužiti da se, u jeku predizborne kampanje, narodu zapadne Hercegovine podastru podaci o lopovlucima koje su činili oni koji su njih, Čovića i drugove mu, za lopovluk optuživali. Pa, moj narode, Ti onda izaberi koga ćeš. Jer, lopovi nismo samo mi nego i svi ostali – oni koji su poslije nas vladali ili koji, eventualno, sutra na vlast mogu doći. Lopovi su, dakle, ne samo Čović i njegova družina, nego – bilo Ti, moj narode, pravo ili krivo - svi koji se Hrvatima zovu. Ti bokca. Jadni narode!
Drugi se detalj tiče aktualnog predsjednika Skupštine ŽZH, izvjesnog Zlatana Jurilja. Čovjeka koji je, kažu, gastarbajterstvo zamijenio politikom. I koji je, prethodnih petnaestak godina, uspio promijeniti čak pet partija. A koji je u izglasavanju nepovjerenja Jurišiću bio uteg na vagi koji je presudio.
U pitanju je, podsjetimo, isti onaj zastupnik koji je, u siječnju 2009. godine, bio u skupini od trinaest njih koji su pisanim zahtjevom zatražili izglasavanje nepovjerenja Jurišiću. I koji je, kad je do glasovanja došlo, okrenuo ćurak i ruku digao, ne protiv nego za Jurišića. Tada se spekuliralo kako je do promjene Juriljeva mišljenja dovelo stotinu tisuća maraka koje su mu uletjele u novčanik. Sada se, i to izravnije nego tada, operira istom argumentacijom. Jurišić je, naime, sam govorio o ucjeni kojoj je bio izložen, te o mogućnosti da zbog iste podnese kaznenu prijavu.
Moglo bi, što jes'-jes', biti da je premijer u pravu. Da je, hoću reći, ucijenjen. I da je gastarbeiter Jurilj, nakon što je odbijen, istu ponudu uputio i Čovićevima. No, i da je na nju pozitivno odgovoreno. Zlatane, dobiješ lovu, ali ćeš za nju raditi sve ono što od tebe budemo zahtijevali.
Moglo bi, kažem, biti da se radi o tome. Jer, kako drugačije objasniti da za mandatara imenuje čovjeka kojeg je, samo pola godine ranije, čašćavao najsočnijim epitetima – da je neradnik, kriminalac, hohštapler i što li sve ne. A sada mu je, odjednom, najbolji od svih. I da sve to radi, kako Jurilj objašnjava, zbog interesa napaćenog i obespravljenog hrvatskog naroda. Bože nas sačuvaj! Kojih hohštaplera! Pa, zar doista misle da je narod stoka?
