Mirko Alilović: Idemo po treće olimpijsko zlato!

Najuspješniji hrvatski kolektivni sport na Olimpijskim igrama bez ikakve sumnje je muški rukomet, jer u manje od dva desetljeća postojanja Hrvatska je kao neovisna država osvojila čak dva rukometna zlata na Olimpijskim igrama. Najprije u Atlanti 1996. godine, a potom osam godina kasnije i u Ateni.

Červarovi „Pakleni“ u subotu iz Zagreba preko Muenchena put Pekinga putuju po treće zlato, odnosno obranu naslova, a jedna od važnijih karika u toj momčadi svakako je i vratar Mirko Alilović, Ljubušak, koji je pred odlazak u Peking daoi intervju za abcportal.info  koji ovom prilikom i objavljujemo.

Mislite li kako često na Ljubuški?

„Mislim svaki dan, posebno na rodno selo Ligat. Ponosim se time odakle dolazim. Često razmišljam i o svom matičnom klubu Izviđaču, pratim koliko god stignem sve ono najvažnije što se u rodnom kraju događa. U kontaktu sam s velikom većinom negdašnjih suigrača, najviše istina s Denisom Buntićem“.

Kako provodite ove posljednje dane pred put u Peking i kako se osjećate?

„Najljepši mogući osjećaj u životu, zapravo ljepši je samo kada se osvoji medalja, a osobno uopće ne sumnjam da ćemo osvojiti medalju. Nadam se najsjajnijoj, jer sam uvjeren u snagu i moć naše momčadi, znam da to možemo, premda nas mnogi već otpisuju, ali nama to nekako ide na ruku pošto smo sličnu situaciju imali i pred posljednje Europsko prvenstvo u Norveškoj, a tamo smo osvojili srebro. I sada bi nas zadovoljila bilo kakva medalja, ali mi takvi kakvi jesmo idemo po zlato“.

Koliko igrača ide za Peking?

„Ide nas 15. Znamo da nas čeka 20-tak sati leta, potom zasigurno prva 2-3 dana po dolasku aklimatizacija, no nemamo nikakve bojazni. Odradili smo naporne, ali meni nikada draže pripreme, baš najbolje u mom životu, jer je Zdenko Zorko s nama vratarima vrhunski radio, pa sam uvjeren da hrvatski vratari u Pekingu neće zatajiti“.

Kakva je atmosfera unutar momčadi?

„Odlična je atmosfera, onako za „lizati prste“, a kada to kažem sve vam je jasno. Isto ili slično će kazati i svi moji suigrači. Osjeća se taj kolektivni duh, to zajedništvo, nešto što zbilja samo rijetke krasi, a što na velikim natjecanjima poput ovoga zna biti i od presudne važnosti“.

Koliko Vas je poremetila nesvakidašnja povreda Ivana Čupića, kojemu je otkinut dio prsta?

„E, da je on na nekoj utakmici zabio 20 golova ni izbliza ne bi došao u medije, kao što je bio slučaj poslije te ozljede, ali to je tako u životu, pa i novinare, odnosno medije treba razumjeti. Naravno da mi je žao Ivana, jer je riječ o predivnom momku, koji je bio naša prva opcija na lijevom krilu, no sada ga nema među putnicima za Peking, ali je tu Zlatko Horvat, također jedan divan momak, a da i ne spominjem prekaljenog majstora Mirzu Džombu“.

Koliko je Džomba spreman?

„Možda ne bih trebao, ali ću vam otkriti da su na posljednjih par treninga Petar Metličić i on radili kao i svi ostali što znači da se odlično oporavljaju, pa bi trebali biti maksimalno spremni, a ako tako bude pred Hrvatskom će se svima tresti gaće“.

Tko bi Vam mogli biti glavni konkurenti u borbi za zlato?

“Tu su svakako svjetski i europski prvaci, Nijemci i Danci, ali i Poljaci, koji su izrasli u svjetsku velesilu, te Francuzi, koji nama tradicionalno ne leže. Španjolce i Ruse također ne treba zanemariti. Možda su tek Kina i Brazil ispod te razine, no ako se prisjetimo Brazilci strašno napreduju, pa su primjerice na prošlom Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj na poluvremenu utakmice s domaćinom imali neodlučen rezultat. Znate, na OI-e se ne dolazi slučajno“.

U kratkom vremenskom razdoblju Hrvatska je igrala prijateljske utakmice u Ljubuškom i Širokom Brijegu. Kakvi su bili dojmovi, što su rekli Vaši suigrači?

„Svi su bili oduševljeni, no nadaleko je poznata ljubav nas Hercegovaca spram Hrvatske i sigurno da bi i u drugim sportovima dvorane u Ljubuškom i Širokom bile krcate, kao za nastupa rukometne reprezentacije. Ljudi koji vode repku su svjesni toga, uistinu se vole Hercegovci, publika koja je uvijek bila maksimalno uz nas. Kada smo u Ljubuškom igrali s BiH pričalo se kako je onakav ugođaj bio zbog toga što je protivnik bio koji jeste, što smo tu bili Denis Buntić i ja, međutim kasnije se dogodio susret sa Slovenijom u Širokom Brijegu. Još veća dvorana, a rasprodana tjedan dana prije utakmice“.

Mislite li kako često na Ljubuški?

„Mislim svaki dan, posebno na rodno selo Ligat. Ponosim se time odakle dolazim. Često razmišljam i o svom matičnom klubu Izviđaču, pratim koliko god stignem sve ono najvažnije što se u rodnom kraju događa. U kontaktu sam s velikom većinom negdašnjih suigrača, najviše istina s Denisom Buntićem“.

Hoće li Denis Buntić i Mirko Alilović od naredne sezone ponovno biti suigrači u klupskom dresu?

„Još se ništa ne zna. Denis stiže u Ademar Leon, no upitno je što će biti sa mnom. Istina, imam još dvije godine ugovora, ali sam u pregovorima sa Zagrebom, a ovom prilikom ću također otkriti da su pregovori vrlo ozbiljni i neka ne bude nikakvo iznenađenje ukoliko dođem u Zagreb budući hrvatski prvak stvara vrlo snažnu i ambicioznu momčad, a pored dobrog ugovora moja želja su i trofeji“.

Zar u španjolskoj ne možete do trofeja?

„Objektivno govoreći Ciudad Real i Barcelona su financijski znatno jači od nas, a samim time i u prednosti. Naravno, to ne znači da svi trofeji trebaju i da će otići u njihove vitrine, no vrlo je teško suprotstavljati se tako organiziranim klubovima. Španjolska liga je zbilja nešto vrhunsko, ali nakon nekoliko provedenih sezona u Leonu možda i nije loše malo otići put Zagreba, biti u stalnom kontaktu s našim ljudima, našom publikom, ali ujedno bliže Hercegovini, Ljubuškom i Ligatu“.