Krajem 70-tih prošlog stoljeća u Ljubuškom je otvoren Zavod za žensku omladinu. Ova ustanova je otvorena kako bi se zbrinula ženska omladina od 7-20 godina sa područja Republike Bosne I Hercegovine koja je i vlasnik ovog objekta.
S vremenom u ovaj moderni centar su pristizale djevojke iz Beograda, Novog Sada, Subotice itd. Njihove općine su plaćale usluge Zavodu za žensku omladinu u Ljubuškom. U centru je djelovala osmogodišnja i srednja škola. Stručni nastavnički kadar je dolazio iz odgovarajućih škola u Ljubuškom. U centru su djelovali vaspitači, pedagozi, psiholozi. Najviše zasluge za otvaranje zavoda pripradaju prvom direktoru Mladenu Nuiću i predsjedniku općine Ivanu Nosiću. Zavod je zapošljavao 30-tak ljudi, a hononarni nastavnici su radom u Zavodu ostvarivaali nadopunu norme ili honorar.
Djevojke, polaznici Zavoda, većinom su bile iz Bosne. Dolazile su iz različitih sredina sa svim svojim traumama koje su doživjele kao "nezeljena djeca", bez roditeljske ljubavi. Većina ih je bila odbačena od svojih najdražih. Tražili su ljubav i razumijevanje, jer to nisu imali u svojim porodicama, u svojoj rodbini, u svojoj općini. Ljubuški je prihvatio svoje nove goste sa dosta nepovjerenja i straha. U tom raskoraku dešavale su se razne situacije "odbacivanja" tih i takvih od sredine u kojoj su samo "udisali zrak". Vaspitači i nastavnici su pokušavali zamjeniti njihove roditelje. Ta uloga je bila časna i mnogi su ostavili pečat u njihovoj memoriji i sjećanju.
Uoči početka rata socijalna sluzba iz Srbije je "povukla" svoje djevojke, jer su znali šta je planirano. Ostale su djevojke iz Bosne čije socijalne službe nisu znale šta će sa sobom, pa o djevojkama nisu ni vodili računa. Djevojke su ostale u Ljubuškom. Ubrzo su "izbačene" iz svog Zavoda. Općina Ljubuški ih sprovodi u Bedekovčinu (RH) gdje ostaju oko tri mjeseca. Ponovo ih vraćaju u Ljubuški. Općina Ljubuški ne želi više da ih prihvati krajem 1992. Tada ih MDD "Merhamet" Ljubuški prihvata i smješta u porodičnu kuću Nađe Beširević na Žabljaku. Humanitarne ogranizacije im obezbjeđuju krevete, ćebad, a "Merhamet" Ljubuški hranu. Tako je bilo do augusta 1993. godine kada su ljubuški muslimani napustili Ljubuski, to su učinile i djevojke iz Zavoda za žensku omladinu. Predsjednik "Merhameta" im obezbjeđuje preko luteranskog saveza Njemačke smještaj u Osnabrucku. Tu su djevojke provele 5 godina kao i druge izbjeglice iz BIH. U Njemačkoj su dobili šansu za novi početak života kao punoljetne osobe. Mnoge su iskoristile priliku života.
Najupečatiljvija osoba među djevjojkama je bila Bondža Suzana od oca iz Širokog Brijega i majke iz Slavonskog Broda. Ona je predvodila grupu djevojaka i prolazila sa njima sve "Scile i Haribde". S obzirom na svoje porjeklo mogla je napustiti svoje kolegice, ali naprotiv, ostala je sa njima u svim navedenim frazama njihovih putešestvija.
Kao razrednik, profesor, predsjednik "Merhameta" sa Suzanom sam ostvario saradnju kakvu žele pedagozi i ljudi. Posjetio sami ih sviju u Osnabruku. Suzana, koja sada živi u Kaliforniji, je bila gost mojih domova u Ljubuškom, Hannoveru i Sarajevu, Ono zbog čega čovjek izabere posao prosvjetnog radnika dogodilo se upravo sa Suzanom. Povjerenje, bliskost, razumjevanje ostvareno je izmedju dva bića, na relaciji profesor-učenik. Poštovanje zaslužuje i njena grupa: Altijana, Samirana, Zorica, Alma, Jasna, Indira, Biljana, Muvedeta, Edina, Elvira, koje su danas rasute po svijetu.
Oni koji su ih "rastjerali" imaju svoj grijeh (mea culpa) i žive sa njim. Oni koji su im "pružili ruku" u njihovom "beznađu", pokazali su da dobro uvijek pobjedjuje zlo i da se za takvu "filozofiju" treba boriti u svim našim životima.
