Crkva i politika

Nema se namjeru ovim napisom kritizirati apstrahirane osobe ili institucije kako Crkve tako društveno-političke, nego polazeći od sebe vjernika sagledati što je to bilo loše i grešnoga u osobnim djelima vjernika pa da se društvo i Crkva nađe u ovakvoj situaciji za koju nema riječi da bi je se opisalo.

Hrvati Bosne i Hercegovine, usudim se pretpostaviti, u svojoj većini tj. skoro pa 90 postotnoj izjašnjavaju se kao rimokatolici.

Vjerojatno nam godi kad postoji znak jednakosti između nacionalnoga i vjerskoga identiteta. Definitivno da je nemoguće iz hrvatskoga bića odvojiti, ono kršćansko što je oblikovalo Hrvate kao narod sa svim njegovim civilizacijskim i kulturnim dostignućima jer tada Hrvati kao narod ne bi bili definirani.

Godi nam i hvaliti se trinaeststoljetnom kršćanskom tradicijom. Od onih trenutaka kad su među pogane Hrvate stigli misionari i navijestili im Krista uskrsloga, kroz stoljeća se odgajalo, živilo i ginulo "za krst časni i slobodu zlatnu". Hrvatsko biće je doista protkano Kristom i njegovom Crkvom.

Unutar te same Crkve svjedoci smo kako se kroz već nekih stotinjak godina kroz hercegovački slučaj određeni redovnici i pastiri gube a s njima i njihovo stado koje lagano odvajaju od Krista i Crkve te ih vode u nekom pravcu koji je nepoznat kako hrvatskom tako kršćanskom biću, Kristovom biću.

U posljednjih dvadesetak godina, nakon pada komunizma, premda već ranije polarizirani pastiri na franjevce i dijecezanske svećenike, sada su polarizirani i politički. Već odavno se podrazumijeva da su franjevci na strani HDZ-a BiH a da su dijecezanski svećenici na strani HDZ-a 1990. Teško će HDZ BiH oprostiti Crkvi što je stala uz ljude iz HDZ-a 1990 kad su obarali travanjski paket. S druge strane teško će Crkva povjerovati HDZ-u BiH nakon svih prijevara koje je sama doživjela svih ovih godina.

Određeni krug franjevaca je znao surađivati s političarima iz HDZ-a BiH u radnjama koje ne priliče vjerniku a kamoli redovniku i svećeniku (prisjetimo se sudjelovanja Hercegovačke franjevačke provincije u početnom kapitalu Hercegovačke banke, vidi: www.necenzurirano.com/index.php?option=com_content&task=view&id=1726&Ite...).

Prisijetimo se početnog vjerovanja Biskupskog Ordinarijata u Mostaru 1995. dužnosnicima iz reda HDZ-a prilikom postavljanja kamena temeljca za izgradnju crkve Kristova Uskrsnuća a što ni do dana današnjega nije riješeno jer se uvjeravalo kako se može graditi a da će sva potrebna papirologija biti uređena.

Do danas ništa. Sjetimo se gradnje pastoralnog centra u Čapljini koji do danas stoji jer ne postoji politička volja da se osigura mjesto za karitativno djelovanje Crkve u Čapljini koja, usput rečeno, nema ama baš nikakvih socijalnih projekata. Mostar je to dobio kroz Nazaret i sv. Obitelj, ali u financiranju država ih neznatno potpomaže.

S druge stane, kako na prošlim općinskim izborima, tako na ovim zadnjim državnim, jedan manji dio dijecezanskog klera, Bogu hvala manji, javno je pozivao narod da se glasuje za HDZ 1990. Ni na općinskim izborima a niti na ovima državnim narod nije poslušao. Što se dogodilo? HDZ BiH je dobio izbore jer je u svojoj kampanji zaigrao na sigurnu kartu na kojoj već godinama više ili manje uspješno dobiva izbore.

Pod domoljubljem, na što se poziva narod, i koje se nikada ne smije dovesti u pitanje, i pod spominjanjem i veličanjem trećeg entiteta kao jedine sigurnosti za hrvatski narod u BiH, sakrila se korupcija i kriminal. Upravo jedan takav mentalitet nas je strmoglavio u "strukture grijeha".

"Vremenom se sve jasnije vidi da su mnogi koji su stalno prijetili i ponavljali da "državu/domovinu treba voljeti, a ne je kritizirati" zapravo vikali "držite lopova", kako bi se nesmetano i "zakonito bogatili" na račun države i društva" (T. Matulić, Tužaljke kamenja hrvatske pustnije, Glas Koncila, Zagreb 2010., str. 93).

Osim onog deklarativnog poziva Crkve da se glasuje po savjesti, a što je učinio dobar broj klera koji se očito dobro "opržio" na pozivanju da se glasuje za neku od stranaka, nije se baš Crkva pretrgla da učini nešto više. Pitanje je: može li Crkva učiniti nešto više od deklarativnog pozivanja i izjašnjavanja? Kad pišem Crkva onda mislim ne samo na hijerarhiju nego na svaku krštenu osobu.

Svi će se složiti da su nam potrebne sljedeće vrijednosti koje imaju svoje korijenje u kršćanstvu: poštivanje i dopuštanje vjeroispovijesti (među Hrvatima to nije dopušteno katolicima u Grudama, Čapljini, Ilićima, Ploče-Tepčićima, Ilićima, Cimu…), poštivanje ljudske osobe i njezina dostojanstva, slobode, autonomije, vladavine zakona, jednakost, bratstvo i sestrinstvo, ljudska prava, solidarnost, pravda, pravednost, tolerancija, dijalog, prijateljstvo, obitelj, brak, pravo na život nerođenih…

Ovo su tek neke temeljne vrijednosti na kojima počiva suvremeno društvo, čiji su vrijednosni – ontološki, antropološki i etički – temelji i korijeni u kršćanstvu. Pitanje vjerniku glasi: što smo učinili da navedene vrijednosti budu priznate među samim vjernicima, budu prihvaćene i djelotvorne u suvremenom društvu gdje se dovelo u pitanje etičku, političku i socijalnu praksu?

Možemo li govoriti da je kod nas došlo do "depolitizacije klera" bilo koje vjeroispovijesti a da je ostvarena "politizacija" laika? Što se suvislo učinilo a ne samo prigodno izjavljivalo na planu odgoja čovjeka u svrhu demokratizacije države i društva? Tražeći odgovore možemo doista "zatvarati oči", ali je istina očita i od nje ne treba bježati niti je podcjenjivati.

SDP je na nivou države dobio većinu glasova, jer su većinski narod BiH-a Bošnjaci glasovali za njih. Hrvati na to mogu reagirati kako žele ali, unatoč svim nepravdama koje su počinjene na ovim izborima a što omogućuje izborni zakon u kojem su sudjelovali i Hrvati (netko će ih nazvati quasi Hrvatima jer su sudjelovali u Alijansi) ne može se puno učiniti da se to izmjeni.

Možda se je nadati da će se parlamentarne stranke složiti pa pokušat zajednički ući u strukture vlasti, ali ako znamo da su te strukture vlasti "strukture grijeha" onda se ne može očekivati da će učiniti nešto više ili bolje za čovjeka bilo koje nacionalnosti ili vjeroispovijesti iz bilo koje političke stranke ili partije.

Sjetih se one bibilijske priče o kralju Kiru, poganskom kralju koji je vratio slobodu i dostojanstvo, pravo na nacionalnost i vjeroispovijesti, domovinu i dostojan život Izraelskom narodu. Je li možda među nas došao Kir nakon ovih izbora?