Za ovakav položaj bh Hrvata najodgovorniji su HDZ BiH i Crkva

Prošli mjesec su u BiH bez prevelikih iznenađenja i preokreta završili još jedni izbori s rezultatima koji su bili uglavnom očekivani. Kod Hrvata se ponavlja uvijek ista priča – opet su najveće povjerenje poklonili čovjeku koji već godinama nije napravio ništa za hrvatski narod i koji pričama o ugroženosti i trećem entitetu skreće pozornost sa svoje loše i štetne politike.

Ponesen pobjedničkom euforijom D. Čović je Hrvatima po ne zna se više koji puta dosada obećao formiranje trećeg entiteta sa sjedištem u Mostaru i ponovio tu magičnu sintagmu koja bi trebala riješiti sve probleme u BiH, premda vrlo dobro zna kako za takvo što ne postoje ni najmanji izgledi. Nikada dosada nije rekao koje bi bile granice tog entiteta i kako misli pridobiti Bošnjake za ideju podjele samo teritorija Federacije.

Hrvatski narod u BiH već dvadeset godina luta po "bespućima povijesne zbiljnosti“ kamo ga je protiv vlastitog zavičaja i domovine čvrsto usmjerio Franjo Tuđman, do sadašnjeg trenutka kada ga predvode ljudi kojima je politika, umjesto služenja općem dobru, postala sredstvo za osobno bogaćenje i zaštitu od sudskih procesa. Za takvu situaciju odgovornost prije svega snosi hrvatska politička i vjerska "elita“, ali i sam narod koji tako ustrajno i nepogrešivo bira one koji ga najviše unesrećuju.

HDZ BiH umjesto jedne zdrave politike, pokušaja sveobuhvatnog rješavanja hrvatskog pitanja u BiH i brige za Hrvate na čitavom teritoriju ove države, nudi reciklirani i oprobani recept sekundiranja velikosrpskoj politici kao što je to radio i u devedesetim godinama. Jedinstveni je to primjer u svjetskoj povijesti da narod koji je toliko puta bio žrtva velikosrpske ideologije, zahvaljujući Tuđmanovoj i herceg-bosanskoj politici oličenoj i preživjeloj u HDZ-u BiH, i dalje ustrajno slijedi ljude koji sve rade na jačanju srpske paradržave, nastale na zločinu nad tisućama hrvatskih (i bošnjačkih) civila. Kada bi ta suradnja bila postavljena na zdravim temeljima i kada bi se tu radilo o tako potrebnom opraštanju i dijalogu sa srpskim narodom, takvoj aktivnosti se ne bi smjelo ništa prigovoriti. D. Čoviću su ovih dana puna usta Željka Komšića, a sasvim prešućuje činjenicu da su u RS-u Hrvati potpuno institucionalno i demografski ruinirani, da im sve predstavnike u vijeću naroda postavlja M. Dodik, da je za potpredsjednika RS-a iz "reda hrvatskog naroda“ izabran E. Vlajki, revni branitelj lika i djela S. Miloševića i njegovih ratnih osvajanja. Umjesto zaokreta hrvatske politike, D. Čović je sve svoje snage usmjerio na pakt s M. Dodikom što će Hrvatima donijeti nesagledivu štetu i dovesti ih u kudikamo lošiju poziciju od one u kojoj se trenutno nalaze.

Crkva, koja i dalje ima nezanemariv utjecaj na katolike u BiH, na ovakvu Čovićevu destruktivnu politiku po običaju šuti kao što je šutjela i kada je Tuđman provodio svoje više nego štetne planove s bosanskih Hrvatima. Iako je ovaj puta vrh same Crkve ostao po strani što se tiče agitiranja za "zna se koju“ političku opciju, stvar je u svoje ruke opet preuzelo lokalno franjevačko i dijecezansko svećenstvo koje se, kako se vrlo dobro moglo vidjeti iz medija pod kontrolom HDZ-a BiH, pojavljivalo na predizbornim skupovima ove stranke. Tužno je da se ljudi koji bi se između ostalog trebali baviti i prosvjećivanjem vlastitih vjernika i ukazivanjem na tako očitu pljačku narodnog novca koja se vrši pod navodnom zaštitom nacionalnih interesa, tako otvoreno stave na stranu jedne stranke i da zbog materijalnih probitaka prodaju vlastiti ljudski i svećenički integritet.

Zadnji izbori su bili posljednja prilika da se među bh Hrvatima dogodi određeni zaokret i udaljavanje od dosadašnje politike, da se okrenu svojoj domovini BiH i prestanu vjerovati ljudima koji su ih doveli u stanje u kojemu se danas nalaze. Problem je naravno i nepostojanje snažne političke opcije i ljudi koji bi mogli izvršiti taj zaokret, jer je jedna takva mogućnost nepovratno uništena devedesetih godina direktnim odlukama tadašnjeg hrvatskog državnog vrha. Kao što su starozavjetni proroci izraelskom narodu govorili da "sve zlo dolazi iz tebe Jeruzaleme“, Hrvatima najveća opasnost za njihovu budućnost ne predstavljaju ni Srbi ni Bošnjaci, nego pojedinci iz vlastitog naroda. Radi se tu o sinergiji autodestrukvnih snaga unutar samog nacionalnog bića, potpomognutih korumpiranim političarima i vjerskim službenicima koji su odavno prestali biti sol ove zemlje i ljudi koji će proročki dizati glas protiv svih vrsta manipulacija. Stoga treba očekivati daljnje moralno, duhovno i kulturno propadanje bh Hrvata. Njihova agonija se nastavlja i pitanje je hoće li i nakon sljedeće četiri godine još uopće biti ikakve šanse za ispravljanje vlastitih zabluda i pogrešaka.
Kod Srba i dalje glavnu prođu imaju ljudi kojima je osnovna politička platforma dezintegracija ove zemlje i forsiranje teze o nemogućnosti bh naroda da žive jedni s drugima. M. Dodik je uz veliku podršku srbijanskog predsjednika Tadića opet pobijedio u RS-u koji je pretvorio u vlastitu pravoslavnu despotovinu u kojoj suvereno upravlja zadnjih nekoliko godina. Zbog politike koju vodi, neprestano mu stižu pohvale od glavnog Miloševićeva ideologa D. Ćosića, kao i od povjesničara M. Ekmečića koji je nedavno izrekao jednu zanimljivu rečenicu koja vrlo dobro ilustrira stanje duha među srpskim intelektualcima: "Ako bismo uslovno i prihvatili zaključak da je Republika Srpska plod genocida – kao što današnji protivnici mira običavaju da kažu – onda bi ta rečenica morala da glasi da je Republika Srpska plod genocida nad srpskim narodom, a ne na drugim narodima od njega. Republika Srpska je ostatak ostataka srpske etničke zajednice zapadno od reke Drine."

Velikosrpska politika koja je u BiH uz nezanemariv doprinos Franje Tuđmana i Gojka Šuška ostvarila većinu svojih ciljeva, ostaje i dalje glavni problem ove zemlje i nosi u sebi klicu za neke buduće sukobe.

Kod Bošnjaka je pak usprkos agresivnoj i neukusnoj kampanji koju su protiv umjerenog S. Tihića vodili čelnici Islamske zajednice i novinari Dnevnog Avaza, SDA odnijela premoćnu pobjedu nad Radončićevom strankom. Neslušanjem reisa Cerića i nepristajanjem uz F. Radončića Bošnjaci su pokazali što misle o njihovoj radikalnoj politici i retorici. Stoga je S. Tihić je u pravu kada tvrdi da je SDA na ovim izborima pobijedila i reisa Cerića.

Sada nam slijede dugi mjeseci sklapanja postizbornih koalicija što će zacijelo dodatno zakomplicirati ionako tešku situaciju i izazivati daljnje podjele među ljudima. Postizborna zapaljiva retorika koju slušamo ovih dana neće Bosni i Hercegovini donijeti ništa dobra; samo pritisci međunarodne zajednice mogu neke stvari pokrenuti s mrtve točke, jer bh političke elite to ne žele napraviti. Njima odgovara stanje kaosa, bezakonja i nefunkcionalnosti jer im je u takvim okolnostima uvelike olakšano bavljenje mutnim poslovima. Međunarodna zajednica uostalom ima i moralnu obvezu da riješi ono što je sama zakomplicirala dejtonskim sporazumom u kojem je nagradila jednu (agresorsku) stranu i "sklepala“ državu koja na ovim osnovama uopće ne može normalno funkcionirati. Licemjerno je od strane iste te međunarodne zajednice stalno pozivati na dogovor domaćih čelnika, kao da ona nije više nego aktivno sudjelovala u generiranju ove krize. Dosadašnji njezin angažman nažalost ne ulijeva neki veliki optimizam. Uskoro ćemo vidjeti hoće li se u ovoj zemlji neke stvari pokrenuti nabolje i hoće li naši narodi konačno shvatiti da u BiH suživot, praštanje i pomirenje nemaju alternativu.