Iako mnogi nakon izbora zagovaraju sveopću hrvatsku koaliciju, na djelu svakim danom do izražaja sve više dolazi svehrvatsko rasulo. Na sceni su razne političke kombinatorike oko uspostave vlasti na entitetskoj i državnoj razini. Ni malo, ne slučajno, se ne oglašava Katolička crkva. Od nje vrlo mudro.
Crkva se, inače, ne oglašava kad je svjesna krajnje složene i zamršene situacije pa obično tad kažu kako su oni zarad vjere i naroda, a ne zbog politike što su do sada, u mnogim slučajevima, opovrgavali.
Na kraju, ako je tako, zašto su novokomponiranim vjernicima, vjernicima iz interesa, a ne istinskim konvertitima, bez bilo kakve duhovne pripreme,odmah nakon prvih višestranačkih izbora koji su samo promijenili ideološko ruho, a ne i opredjeljenje, osiguravali prve redove ispred oltara pa im čak i oltar, u nekim prilikama, ustupali za političku govornicu, a iskonske vjernike potiskivali u kraj.
Svoju tvrdnju potkrepljujem ovoga puta samo jednim primjerom mada ih ima mnogo, s predizbornog skupa HDZ BiH u Posušju potkraj devedesetih kad je izaslanstvo predvodio tadašnji predsjednik Ante Jelavić i jedan svećenik javno s govornice poručio okupljenim: „Tko na izborima ne zaokruži za HDZ BiH da Bog da mu se ruka osušila“. Tad je HDZ za oporbu imao samo NHI.
Govor novokomponiranih vjernika uglavnom je bio panegirički prema crkvenim velikodostojnicima. Mnogima je to imponiralo te im uzvraćali blagoslovom čime su govornici ubirali ogromne političke poene i stjecali neprikosnovenu političku autonomiju kao da su bezgrešni iako su u njezinim prostorima proizveli neviđeni kriminal. Međutim, kako u politici tako je i u, mnogim slučajevima, i kod crkvenih velikodostojnika zavladao egoizam i megalomanija.
Dvije stranke sa istim programima ?!
Na hrvatskoj političkoj sceni dominantne su političke stranke, HDZ BiH i HDZ 1990. Bili bi krajnje nerealni kad ne bi priznali da HDZ BiH u mnogome dominira glede činjenice da je na posljednjim izborima osvojila preko 60 posto glasova hrvatskog biračkog tijela. Unatoč tvrdnji vodstva Devedesetke da su se izdvojili iz HDZ BiH zbog različitih političkih stajališta oko budućeg ustroja BiH, sve sam bliže razmišljanju da je do razdvajanja došlo zbog političkih pozicija.
Također, teško se oteti dojmu da su to dvije paralelne stranke istih političkih načela i opredjeljenja, a jednako tako i suprotstavljene jedna drugoj kao da su krajnje suprotstavljenih političkih stajališta.
Navodni travanjski paket koji ih je, kako kažu u Devedesetki, razdvojio samo je puki izgovor i u suštini bacanje prašine u oči članstvu. Stoga je vrlo neuvjerljiva bila, jedno vrijeme, plasirana priča o njihovom ujedinjenju jednako kao i što se sada priča o koaliciji te dvije stranke na uspostavi vlasti.
Potkrepljujemo to općepoznatim pravilom da se dvije paralelne linije nikada neće spojiti ne samo zbog toga što je to praktično i teoretski nemoguće nego i zbog toga što to ni jedna od njih ne želi.
Stoga za aktualnu Koaliciju između dva HDZ-a neki politički analitičari tvrde da je krajnje osmišljen način na razbijanju Koaliciju HDZ 1990 – HSP BiH.
Naime, njihovim bi se razdvajanjem Jurišićev HSP BiH stavio na marginu političkih zbivanja, a potom bi Ljubićevu Devedesetku razvlastio, zapravo stavio u funkciju HDZ BiH. Na taj bi način Čović povratio politički monopol na hrvatskoj političkoj sceni koji je izgubio formiranjem Devedesetke.
Neiskreni saveznici još neiskreniji koalicioni partneri?!
Opravdanim se postavlja pitanje iskrenosti Čovića i Ljubića, novih političkih saveznika. Posebice je to nerealno očekivati od dva HDZ-a koji ni po čemu nisu nikada bili saveznici. Dapače, bili su ljuti protivnici. Glede toga, u eventualnoj bi koaliciji bili još neiskreniji i partneri. Stoga, možda i ima mjesta sumnji da bi koalicija dva HDZ-a uskoro mogla završiti kao i Kreševska šestorka. Možda i dogodi se čudo.
Ako bi Dragana Čovića, predsjednika HDZ BiH priznali predsjednikom stožerne hrvatske stranke onda bi se nešto moglo i očekivati. Međutim, Devedesetka i HSP BiH - hrvatske nacionalne stranke su se do sada tome strašno opirale, a Lijanovići i jesu multietnička stranka tako da bi to bilo iluzorno i očekivati.
Čović bi zasigurno tražio potporu od tri spomenute stranke za formiranjem vlasti na federalnoj i državnoj razini, a možda i u nekim županijama i ustupio bi im, možda, neki manje značajan resor u izvršnoj vlasti. Jednako tako, treba uvažiti Činjenicu da, posebice u županijama Ljubić i Jurišić trebaju Čovića.
U suprotnom je sasvim logičnim očekivati da će Čović izmijeniti i kadrovsku strukturu nadzornih i upravnih odbora i drugih institucija u kojima su bili Ljubićevi i Jurišićevi kadrovi što će ih još više dovesti u nezavidnu situaciju.
Koga prihvaćaju Bošnjaci?
Budući je uvjet bošnjačke političke elite za pregovore s Čovićem o uspostavi koalicije na federalnoj i državnoj razini njegovo odustajanje od hrvatske federalne jedinice i proglašenje Mostara stolnim gradom Hrvata BiH, Čović je već, prema neslužbenim informacijama, u četiri oka sa Sulejmanom Tihićem korigirao svoje stavove.
Čak su ga ucijenili i činjenicom kako su zbog toga među Hrvatima spremni prije tražiti koalicione partnere u Devedesetki i HSP, a također i Narodnoj stranci Radom. Uobzirivši tu činjenicu i ranije izigrana obećanja prema SDA oko izbora gradonačelnika Mostara, Čović je jako oprezan i popustljiv prema Sulejmanu Tihiću i Zlatku Lagumdžiji čim im se približe Ljubić i Jurišić.
Općepoznato je da su kod bošnjačkih političara Čović i Dodik označeni rušiteljima BiH i bliži su im bili Ivanićev PDP i SDS, a također i Ljubić, Jurišić i Lijanović i oni bi najradije s njima formirali vlast. U međuvremenu je došlo do uspostave koalicije između SNSD i SDS i ta je mogućnost otpala.
Međutim, bila bi to, kako neki kažu, nova alijansa koju smo imali 2002. godine koju je nametnuo voditelj Misije OESS-a u BiH Robert Bary koja se dokazala krajnje neučinkovitom. Stoga bi nova koalicija na hrvatskoj političkoj sceni mogla pridonijeti boljem pozicioniranju Hrvata na svim razinama vlasti u BiH.
Nerealna očekivanja minornih stranaka
Iako su otvorene sve moguće političke kombinacije još je nerealno očekivati kad bi vlast mogla biti konstituirana. U opticaju su sve moguće kombinatorike pa i neprincipijelne koalicije. Već su se javili i veliki politički apetiti za preuzimanjem dužnosti i resora i kod nekih stranaka koje su se na izborima krajnje loše plasirale.
Sigurno je samo da su svi politički savezi koji su u opticaju krajnje nesigurni i više produkt interesnih sfera nego zajedničkih stajališta oko programa na preustroju BiH i iskrenosti. Jedino se iskrenim pokazao savez na relaciji Čovićev HDZ BiH i Dodikov SNSD koji se može nazvati i savezom o političkom nenapadanju. Naime, Dodik, a i Radmanović se energično zalažu da predsjedatelj Vijeća ministara BiH bude iz reda HDZ BiH i vide ga u imenu Dragana Čovića.
Također, oni podržavaju i hrvatsku teritorijalnu jedinicu – entitet, što je Čović i najavio, ali pod uvjetom da to ne zadire u granice RS. Čović također kaže da su granice RS neupitne. Logičnim se onda da zaključiti da bi Čović hrvatsku teritorijalnu jedinicu pravio od dijela F BiH. Ljubić i Jurišić, a također i Lijanović se s tim zasigurno ne bi složili.
Dakako, s tim se ne slažu ni bošnjački lideri. Kako i s kojim zajedničkim načelima onda ulaziti u koaliciju za formiranjem vlasti i pripremati ustavne promjene, još nema naznaka. Možda će ipak na kraju presuditi borba za preuzimanjem fotelja, a načela oko ustavnog preustroja BiH će biti stavljena u drugi plan.
Neće to biti ni kakva novina jer su se naši dužnosnici već dokazali da su krajnje dosljedni u nedosljednosti. Također, do izražaja bi posebno moglo doći hrvatsko rasulo, a ne sveopća koalicija.
