Lagumdžijin džihad protiv dva HDZ-a

U narednih nekoliko dana za pregovarački stol napokon će sjesti čelnici dvije zaraćene socijaldemokratske partije, SDP-a i SNSD-a, čime bi se trebala razriješiti dilema oko participiranja bošnjačko-srpske komponente u budućoj koaliciji, barem kad je riječ o državnom nivou vlasti. Ostao je neriješen još "samo" jedan problem: izbor hrvatskih koalicionih partnera oko kojeg se posljednjih tjedana vodi pravi podzemni diplomatski i politički rat čiji se ishod još ne nazire.

Čelnici SDP-a, koji se deklarativno zalažu protiv konstituiranja matematičke koalicije, izračunali su da bi parlamentarnu većinu mogli formirati bez sudjelovanja dva HDZ-a koji su nedavno konstituirali hrvatski nacionalni blok. Iako su dva HDZ-a osvojila nadmoćnu većinu hrvatskih glasova, više od 80 posto, "matematički" je moguće konstituirati vlast bez njihovog sudjelovanja. SDP računa na savez sa HSP-om i Radom za boljitak, dvije partije čija je hrvatska politička legitimacija krajnje upitna, budući da su na listopadskim izborima dobile zanemarljiv broj hrvatskih glasova.

Odbijanje suradnje s HDZ-om Dragana Čovića čelnici SDP-a pravdaju principijelnim razlozima, nastojanjem da prothodnu matematičku koaliciju zamijene novom programskom koalicijom koja će se okupiti oko raspodjele posla a ne, kao ranije, oko raspodjele izbornog plijena.

Ta je principijelnost SDP-a djelovala uvjerljivo sve donedavno, dok čelnici SDP-a nisu u potrazi za "programskim partnerima" odlučili sjesti za pregovarački stol s SDS-om, čiji je izborni program dijametralno suprotan proklamiranim ciljevima SDP-a. Nakon razgovora s SDS-om, postalo je posve jasno da je SDP-ov zahtjev za programskom koalicijom najobičnija fraza kojom ova partija pokušava prikriti vlastitu borbu za raspodjelu izbornog plijena.

U pozadini spora između SDP-a i HDZ-a krije se borba stranačkih šefova Zlatka Lagumdžije i Dragana Čovića za prevlast u novoj koalicionoj vlasti. I Lagumdžija i Čović zainteresirani su za čelnu funkciju u novom Vijeću ministara BiH, pri čemu se Lagumdžija poziva na izborne rezultate SDP-a dok se Čović poziva na nepisano pravilo o nacionalnoj rotaciji predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH.

Problem je što i Lagumdžijini argumenti, jednako kao i Čovićevi, stoje na staklenim nogama. Izborni rezultati SDP-a daju Lagumdžiji pravo da zahtijeva čelnu funkciju u Vijeću ministara BiH, no problem je što bi po toj logici hrvatske političke partije, zbog malobrojnijeg biračkog tijela, bile trajno eleminirane iz utrke za čelnu fukciju u Vijeću ministara BiH.

Čović se, s druge strane, poziva na nepisano pravilo o nacionalnoj rotaciji, koje se može, ali i ne mora poštovati budući da se ne radi o izričitoj zakonskoj ili ustavnoj obavezi. Ali, jednako tako, ni Lagumdžijin zahtjev za premijerskim mandatom nije utemeljen na pozitivnim zakonskim propisima. Mandat se naime daje onom kandidatu koji može osigurati podršku parlamentarne većine i nigdje ni u jednom zakonu nije propisano da se mandat daje kandidatu iz partije s najvećim brojem osvojenih glasova.

Premijerski mandat je neupitan samo u slučaju kada neka partija osvoji apsolutnu izbornu pobjedu. No, u slučaju relativne izborne pobjede, sve su kombinacije moguće, pa čak i mogućnost da partija s najvećim brojem osvojenih glasova uopće ne sudjeluje u vlasti.

Ishod bitke Lagumdžije i Čovića za premijerski mandat presudno će zavisiti od stava ostalih koalicionih partnera, prije svih SDA i SNSD-a. Kako doznajemo, stranački vrh SDA odlučio je podržati kandidaturu Lagumdžije i tu odluku neće promijeniti čak ni u slučaju ako bi pouzdano znali da lider SDP-a neće dobiti potrebnu većinu u Parlamentu BiH. Odgovornost za izbor mandatara pripada SDP-u kao relativnom pobjedniku i SDA nema namjeru preuzimati na sebe odgovornost koja mu ne pripada.