Željana Primorac: Rukomet je bio centar mog svijeta!

U našem kraju 70-tih i 80-tih, i na sam spomen riječi nogomet, prva asocijacija bila je na braću Primorac. Slavko, Željko i Zdravko Primorac bili su majstori te igre i redovito su nastupali (često i osvajali) na svim turnirima u općini Vrgorac, a i šire...

Pokojni Slavko (Nedjeljko) Primorac, bio je daroviti tehničar, umjetnik s nogometnom loptom i veliki majstor nogometa. Glasi za jednog od najboljih nogometaša svih vremena u općini Vrgorac. U svoje vrijeme igrajući veliki nogomet za "Jadran" iz Ploča, svojim odličnim nastupima, privukao je na sebe pozornost stručnjaka Hajduka iz Splita. Na žalost svih, za Hajduk nikada nije zaigrao. U dogovoru sa obitelji (iako teška srca) odbio je Hajduka. Bila su to teška vremena, i od nogometa je malo tko mogao živjeti. Na još veću žalost, tog odličnog sportaša i još boljeg čovjeka, smrt je prerano odvojila od obitelji, i od okoline koja ga je poštovala i voljela.

Krv nije voda...

Na ono što bi Slavko bio posebno ponosan, to je njegova miljenica Željana, na koju je prenio i svoju ljubav i strast prema sportu.

Željana je svijetli primjer mladim naraštajima, kako se uz veliku upornost i odricanje, može uspjeti i iz naše male sredine. Ostvarila je zavidnu rukometnu karijeru. Godinama je tresla rukometne mreže u hrvatskim i njemačkim ligama. Pored svega toga uspjela je zadržati svoju osobnost normalne djevojke. Održava kontakte sa starim prijateljima, rodbinom, susjedima... S ponosom govori o svojim korijenima.

Željana Primorac rođena je 20.10.1979 u Splitu. Roditelji: Pok. Slavko Nediljko Primorac i Anka Primorac (rođ. Barać). Brat: Ante Primorac. "Kaščanka sam i po ocu i po majci".

Kako je počelo?

"Rukomet sam počela igrati već osnovnoj školi u Vrgorcu, i u prvom dodiru sa rukometnom loptom osjetila da je to ono što želim, i što bih htjela raditi cijeli svoj život. Profesor Stanković ("Bege") mi je puno pomogao u učenju prvih rukometnih koraka. I preko ljeta sam trenirala u dvorani u Vrgorcu uz nesebičnu i dragocjenu pomoć prof. Stankovića. Željela sam odmah puno raditi i napredovati. I dobila sam priliku."

"Uz veliko razumijevanje i podršku roditelja, nakon osnovne škole odlazim u Ploče, gdje pohađam srednju školu i igram rukomet u RK Dalmatinka, koja je u to vrijeme igrala u Prvoj Hrvatskoj ligi (1994 g.). Igrala sam u mlađim uzrastima, ali i trenirala sa prvim timom. Nakon godinu dana dobivam priliku zaigrati za prvu ekipu. "

"Po završetku srednje škole (1997 g.) prelazim u RK Makarska. Nakon dvije godine igranja za Makarsku, dobivam priliku igrati za RK Kaltenberg Split (sezona 1998/99) koja je u to vrijeme igrala u 1. Ligi."

Odlazak u Njemačku!?

"Nakon 3 godine u Splitu dobivam ponudu preko mog managera za nastavak rukometne karijere u Njemačkoj. Ponuda je bila iz 3. Njemačke lige grad Tuttlingen. Ponuda je financijski bila više nego dobra, i iako je bila u pitanju 3. Njemačka liga, nije me trebalo previše nagovarati."

"Ipak, početak je bio jako težak i bolan. Nije da sam očekivala "med i mlijeko", ali... Na sreću, uz podršku strica Ivana i strine Milke koji žive u Njemačkoj, a koji su bili i moja najveća podrška u tuđini, snalazim se i kročim u pravom smjeru, te svom cilju."

Ipak, nije ti žao zbog odlaska u Njemačku?

"Ne, to je bila dobra odluka! U "TV Nendingen" igram sljedeće 4 godine. S vremenom sam se i navikla na način života i bila sve zadovoljnija. Onda je stigla ponuda od "HSG Albstadt" koji igra u 2. Ligi. To je prilika koja se jednostavno ne odbija. Bila je to jako velika prekretnica i u mom životu, ne samo što se tiče rukometa. U Albstadtu igram slijedeće 4 godine."

Uz rukomet, razvijala si i poslovnu karijeru?

"Da, uz ugovor za Albstadta, ponuđen mi je i posao u firmi "Aesculap" (B Braun), jednoj od najvećih firmi medicinskih instrumenata u svijetu, koji vrlo rado prihvaćam. Vrlo brzo u firmi dobivam veliku šansu za napredovanje, i preuzimam grupu u jednom od odjela, te postajem šef odjela (Grupenleiter). Dobivam i šansu za daljnje školovanje i usavršavanje. Posao polako prelazi u prvi plan, a rukomet, iako još uvijek velika ljubav, u drugi plan. Sad igram za HSG Fridingen koji se nalazi u blizini Tuttlingena. Igram vise iz zabave."

Ipak, ne možeš bez rukometa!?

"Jako sam zauzeta poslom, završavam njemačku školu (Weiterbildung), specijaliziranu za moj posao i daljnje napredovanje slijedi na poslovnom planu. Prelazak u novi odjel kao i bolja pozicija(rukovodeća)."

Od rukometa trenutno imam pauzu, ali već imam ponudu da budem trenerica u jednom klubu.

"Na žalost, moj uspon (sa kojim sam više nego zadovoljna) nije dočekao moj tata Slavko, koji je preminuo 2001. godine. Bio je to jako veliki šok, ne samo za mene nego za cijelu familiju. Pokušala sam bez obzira na bol i tugu, šansu u tuđini na najbolji način iskoristiti. Danas na kraju rukometne (igračke) karijere sretna sam zbog sebe, svoje obitelji, posebno svog oca koji je od početka skupa sa mnom proživljavao svaki moj korak, i bio mi najveća podrška."

"Počašćena sam što sam kaščanskih korijena, i što me u našem starom zavičaju nisu zaboravili. Radujem se svakom dolasku u Kašče i veselim napretku našeg kraja i naših ljudi. Drago mi je da postoji ova naša stranica na internetu. Raduje me i to što je u osnivanju i naš zavičajni klub. Lijepo je to da naši ljudi imaju kontakt i znaju jedni za druge."