Općenito se smatra da svaki dobar kritičar bilo koje vrste, pa bio i modni, ako imalo drži do sebe ne smije biti subjektivan u svojoj kritici, odnosno, treba nastojati dati što objektivniji prikaz pogledanog/pročitanog. Prihvatimo li tu hipotezu, onda u samom početku cijeli ovaj tekst pada u vodu jer njegova autorica, budući se radi o filmu o Veselku Koromanu i njegovoj poeziji, ne može a ne biti subjektivna.
Upravo autorica ovog teksta jeste pristran svjedok jer jeste i veliki poštovatelj i obožavatelj lika i djela Veselka Koromana. No, ako dopustite ipak ću se osvrnuti na ono pogledano i ne, ovo neće biti nikakva apologija i reklama istog, već ipak, pokušaj objektivnog prikaza uz pokoju čisto subjektivnu misao.
Premijera dokumentarnog filma Stariji od vremena se zbila nekako u tišini, baš kao što se zbivala i Koromanova poezija. Nije ovo prvi, niti jedini dokumentarni film snimljen o Koromanu (dva prethodna su prikazivani na nacionalnim televizijama, ali ovdje se mora primijetiti kako su bili pomalo suhoparni) ali upravo ono što ga čini posebnim i zaista uspjelim ostvarenjem jest upravo to što je možda mnogo toga ali nikako nije suhoparan.
Krenimo dakle, redom, od samog najavnog dijela. Preslik naslovnih korica zbirke stihova Koromanovih, Stariji od vremena, već u samom prologu djeluje efektno i stilski dobro urađeno. Zašto? Kao netko tko zaista voli dokumentarne filmove kao žanr i kao netko tko ih uistinu mnogo i gleda, ipak se razvio neki senzibilitet o dobrim i lošim dokumentarcem.
Dokumentarni film kao žanr je doista najteži za snimati, a problemi nastaju pri samom izboru tema. Zatim, samo snimanje. Dokumentarac uvijek mora izgledati istinito jer gledatelji očekuju kako će ono što je stavljeno u dokumentarac biti istina. Snimati dokumentarac o književniku iz ovakve perspektive doista zvuči nezahvalno. Snimati dokumentarce o duhovima i utvarama je lako jer to su lako zapaljive teme za široke mase. To prolazi. Sve ovo u startu, sa subjektivizmom ili bez njega (a ovdje ga definitivno nema) daje početne "palčeve gore" i zvjezdice dokumentarnom filmu Stariji od vremena. Možete biti neupućeni u pjesništvo Veselka Koromana. Možete ne znati što predstavlja sat i što znači "stariji od vremena". Ali vi ste kao gledatelj već privučeni, navučeni, kao pčela na med. Efektnim izborom najavnog prologa dakle, ovaj dokumentarac o životu i djelu (zapravo, više o djelu, što je opet još jedna posebnost ovog dokumentarca i još jedna ona zvjezdica) privlači i automatski hipnotizira, zanosi i obuzima gledatelja.
Još jednu zvjezdicu bih dala filmu; a to je što, kako se već istaklo, ipak odstupa od prevelikog biografiziranja (ovdje u svijest odmah dolazi dokumentarac rađen o Ivani Brlić-Mažuranić i Mariji Jurić Zagorki, koji su pored tog romansiranog dijela imali i suvišnih minuta opterećnih nijhovim životima, što prosječnom gledatelju i zapravo laiku u književnosti i nije baš pretjerano zanimljivo). Film doduše oslikava pjesnikov put kroz školovanje i razvoj, od djeteta pa mladića u Mostaru, studenta u Sarajevu pa sve do njegovog ovovremenog življenja u rodnom mjestu u Radišićima, ali ne kroz biografske podatke nego kroz poetske i stilske mijene kroz koje je prolazio.
Film se također dotiče problematike ispravnog pozicioniranja Veselka Koromana u hrvatskoj književnosti, poglavito u njezinoj matici u Zagrebu, što je opet veliki plus i opet zvjezdica gore filmu.
Sve to podjeljeno je u poglavlja kao kad se čita knjiga ili gleda film, i to oni veliki filmovi koji nam ostaju još dugo u sjećanju. Filmovi koji nas prenose u druge stvarnosti, tako da gledatelj biva uvučen u radnju filma, suosjeća se s filmom i likovima u njemu i biva prenesen u neki drugi transcendentalni svijet kino-platna. Svijet iza tog kino platna, kada imaš osjećaj kako ćeš pričati s tim platnom, s likovima na njemu. Kako su ti isti likovi jedini koji te razumiju i koji su ti najbolji prijatelji, kao John Wayne, kao Humphrey Bogart. Takvi su stari dobri crno-bijeli filmovi kakvih više nema a koji se i danas zovu klasici. Tako i gledatelju ovog dokumentarnog filma se daje osjećaj kao da pjesnika poznaje svoj cijeli život, kao da je sve pjesme upravo samo tebi napisao. Gledatelj tako gledajući ovaj dokumentarac postaje nesvjestan svoje okoline, ljudi u gledalištu, želi reći pjesniku: "Hej, pa i ja to osjećam, i ja to mislim!"
Uvjetno rečeno, poglavlja su prekinuta intermezzom pjesama čije stihove kazuje mostarski glumac Dragan Despot, zasigurno ne slučajno izabran. Ovdje se mora naglasiti kako to nisu strogo naglašena poglavlja, gledatelj ih je nesvjestan, ovakva interpretacija se može više pripisati pjesničkoj slobodi autora ovog teksta.
Dragan Despot je svoj posao zaista izvrsno odradio, samo mala zamjerka na te sekvence u filmu idu majstoru tona. Iako cvrčci iz pozadine mogu djelovati kao namjerno ostavljen detalj, ipak je možda bilo potrebno ublažiti cvrčke a pijev ćuka pojačati, jer posebno efektno bi djelovao baš ćuk uz stihove "Bolje da sam mrtav!"
Zaista, možda i nije dobro otkrivati previše detalja, ipak treba prepustiti gledateljima da nešto i sami dokuče, spoznaju i dožive, ili im naprosto dopustiti da budu poneseni i preneseni u drugi svijet, tamo gdje je netko napisao sve svoje zbirke pjesama samo za njih i u njima opjevao cijeli njihov život. Tako je to doživjela i autorica ovih redova - kao prijenos u drugi, začarani svijet. Svijet izvan vremena i prostora. U nekoj drugoj stvarnosti, kada si nesvjestan okoline. Kada vidiš zvijezde. Tako se i Veselko Koroman, i ovaj dokumentarac ulijevaju u kozmičku svevremenost, u onaj tekući svemir među zvijezdama gdje rijetki samo dolaze.
Palčevi idu gore. Ako se ocjenjuje s pet zvjezdica, onda dajem ocjenu pet. Dobro, da ne biste mislili kako pretjerujem, onda četiri i pol. U svakom slučaju preporučljivo svim ljubiteljima književnosti i dobrih dokumentarnih filmova. I ne samo njima.
Na kraju, hvala svima koji su nas počastili ovom televizijskom poslasticom. Obavezno staviti u najgledanije termine.
