Bile su to turobne devedesete. Mostar je bio pod europskim patronatom. Upravitelj je bio Hans Koschnik. Administrator je imao plan za duboko podijeljeni i ranjeni grad. Plan koji je gradonačelnik zapadnoga Mostara mr. Mijo Brajković s pravom smatrao katastrofalnim. Uslijedili su pritisci iz Washintgtona, Berlina, čak i Tuđmanova Zagreba. No Brajković se nije dao.
Zajedno sa svojim suradnicima potpisao je prekid bilo kakve suradnje s administracijom EU-a u Mostaru. Koschnik je doživio šamar. EU je bila prisiljena priznati stanje na terenu. Mostarski Hrvati su tako zahvaljujući Brajkovićevoj upornosti i tvrdoglavosti postali nezaobilazan čimbenik. Vjerojatno se pitate kakve to ima veze bh. krizom iz 2011. godine? Sličnost je ogromna! Brajkovićev poučak se može s mostarske mikrorazine primijeniti na Čovićevu i Ljubićevu bh. makrorazinu. Kao i tih 90-ih i ove 2011. godine Washington i Bruxelles priznaju i uvažavaju samo igrače. Trenutačno ih vide u Sarajevu i Banjaluci, to jest u Bošnjacima i Srbima. Hrvati su na rezervnoj klupi. Amerikanci i ovdje vode glavnu riječ. Ne, nije riječ o njihovoj mržnji ili netrpeljivosti prema Hrvatima u BiH.
Amerikanci su u svemu pa i u politici praktični ljudi. A stanje je takvo da Hrvati sve do nedavno na političkoj mapi nisu ni postojali. Tek zajedničkim i principijelnim odbijanjem Lagumdžijina plana, Čović i Ljubić vraćaju Hrvate u igru i na dobrom su putu. Koliko nam to god izgledalo čudno i daleko globalni procesi prelamaju se i preko BiH. Amerikanci imaju problema s islamskim svijetom. No u većinski kršćanskoj Europi, Washington je našao dva mala, ali vrijedna na saveznika čiji su pripadnici većinom muslimani – Bošnjake i Albance. Albanci su nagrađeni kosovskom državnošću, a Bošnjacima će američki saveznici progledati kroz prste kad mimo, ustava, zakona i duha BiH izaberu predstavnike Hrvata. I kako se sada pola milijuna Hrvata može oduprijeti američkim interesima? Možda i može. Bila kakva konfrontacija s Washingtonom, naravno, bila bi suluda i smiješna. No stanje na terenu moglo bi natjerati praktične Amerikance da u svoju računicu uvrste i Hrvate. Ovu krizu treba shvatiti kao priliku.
Ovo je šansa kakva se rijetko dobiva. Lagumdžijina slijepa želja za vlašću zbog koje ne preza kršiti ustav i duh BiH upravo u ovim trenutcima daje Hrvatima priliku kakvu možda nisu imali od osamostaljenja BiH. Hrvatski narodni nabor i međužupanijsko i međuopćinsko vijeće trebali bi biti podloga za organiziranje Hrvata. Strpljenje, staloženost, odlučnost, upornost i mir bit će potrebni u politici nepriznavanja odluka bošnjačkoga dijela Vlade FBiH. Mogao bi to biti dug i težak put, ali i već spomenuta prilika i Čoviću i Ljubiću da ojačaju hrvatsku poziciju. Prije svega da pokažu da su i Hrvati čimbenik i da neće dopustiti daljnje ponižavanje i provođenje hegemonije nad vlastitim narodom. Drugo prilika za samoorganiziranje u sklopu međunarodno priznatih granica BiH, sukladno Ustavu, i to kroz jačanje gospodarstva na prostorima međužupanijskoga i međuopćinskoga vijeća, jačanje Sveučilišta, jačanje institucija kulture, izgradnje javnih medija na hrvatskome jeziku. Time bi poslali jasnu poruku da Hrvati nisu živi zakopani. Postali bi čimbenikom na koji moraju računati i Amerikanci. Osim toga, bio bi to zdrav temelj za uspostavu hrvatske federalne jedinice u sklopu međunarodno priznatih granica BiH. Upravo je čovjek s početka priče Mijo Brajković često znao govoriti: "Najgore je kad te stranci tapšu po ramenima." Vrijeme je da tapšanje prestane!
