Kaže stara narodna "lako je gladnog najesti, teško je sitoga". Gdje boljeg dokaza istinitosti ove poslovice nego kod nas. Čovjeka uistinu uhvati kriza identiteta kad vidi kako su vrijednosna mjerila naših "boraca" proporcionalno suprotna od onima koje zdrav razum nalaže. Više nego očit primjer su kandidati za predsjedavajuće vijeća ministara.
U suvremenim demokracijama, ili kako to volimo reći u "normalnom/razvijenom" svijetu, koristi se tzv. Westminster sustav kao načelo vodilja političkog vodstva zemlje. Po tom načelu, premijerska je najviša funkcija, svojevrsni politički "core", ili kako francuzi vole reći politički creme del la creme. U skladu s tim, tu funkciju obnaša najjača i najstručnija osoba koju može ponuditi parlamentarna većina. Po nepisanom pravilu rotacije, u BiH ta funkcija sljeduje Hrvate. Zar su dva kandidata koja su se iskristalizirala kao naš najveći potencijal, baš ova dva od kojih bi jedno trebalo obnašati tu funkciju?
Prva Borjana Krišto - kandidat HDZ-a BiH, sviđalo se to nekom ili ne, najjače i stožerne stranke Hrvata u BiH. Stranke koja se hvali sa nekoliko desetina tisuća članova (kad im neki od članova predsjedništva malo popiju, bude ih i preko stotinu tisuća), ali koja uredno i redovito za funkcije kandidira uvijek iste osobe. Nije zar da tamo u ugostiteljskoj školi nema apsolutno itko drugi iole sposobniji od gospođe Borjane, da se može za nešto kandidirati? Je li ona uistinu neka super žena, pilot svih mogućih letjelica ili jednom riječju "Vegeta", pa je uistinu najsposobnija od ugostitelja? Jedno objašnjenje može biti da nju netko tamo svjesno troši ili želi potrošiti. Zlonamjernici će pomisliti da se misli na trošenje u "onom" smislu, ali u krivu su. Moguće da su je kandidirali, znajući da su male vjerojatnosti da prođe u prvom krugu, pa da je (napokon) skinu sa grbače, kako bi se u drugom krugu ipak kandidiralo nekoga drugoga.
S druge strane, njena glavna konkurencija za funkciju je lik čije ime ne smijemo spomenuti uzalud, jer ćemo prekršiti prvu od deset Federalnih zapovijedi. Zvat ćemo ga Illustrissimus. Illustrissimusu se ni u kojem slučaju ne može spočitati politička i aktivistička konzistentnost, osim što je jedne večeri legao kao profesor marksizma, a ujutro se probudio kao profesor sociologije. Inače, kao zanimanje i zvanje, on je najveći bh, a i šire, stručnjak za sve. Ima odgovore na sva pitanja, iz bilo koje domene. U sve se bolje razumije i sve zna, k'o harmonika: kojugod tipku pritisneš, zasvira (samo malo krene zamuckivati kad ga upitate koliko je 17/3). Problem je jedino što ga uhvati apstinencijska kriza ukoliko ne sjedi u makar dva upravna odbora, ali sad ima prigodu ostvariti san snova i zasjesti na čelo Vijeća ministara - upravni odbor par exellence. Za to, on je spreman na sve, pa i na to da sam sebe proglasiti mesijom koji će izvući BiH iz "20 godišnje balkanske močvare". Ne zna se samo hoće li, kad nas izvuče iz močvare, regularno, ili na crno, prikopčati na sustav električne mreže. Vrlo je vjerojatno, gotovo sigurno, da se i u ovom slučaju radi o trošenju, ovaj put između Zlaje i Illustrissimusa, samo nećemo ulaziti u to tko tu koga troši, a tko će biti na kraju istrošen.
Ono što nas ubi, jest neizvjesnost. Toliko nas ona ubija, da smo jednostavno kolabirali i po strani ostavili nacionalne interese, borbu za jednakopravnost. Na stand by smo stavili sve ono kolateralno, poput npr. formiranja županijskih vlada gdje smo u većini. To je i razumljivo, jer oni koji su ostali bez funkcije na gospodskoj federalnoj ili državnoj razini, moraju znati hoće li ih išta zapast gore kad se to sve posloži. Tek onda oni mogu diskutirati o tome da li bi se spuštali na mizerne županijske razine.
Sjeća li se više itko još HNS-a, Glavnog vijeća, Rezolucije, načina formiranja ilegalne federalne vlade, preglasavanja u Središnjoj Bosni, itd. Kao da se ništa nije dogodilo. Opet, tko zna?! Sad kad su ona najprioritetnija prava hrvatskoga naroda ispunjena, budući da je tandem naših čelnika našao svoje mjesto, ostaje još da se ona malo manje prioritetna, ali ne manje bitna, prava zadovolje, pa da se nađe mjesta svima onima malo ispod njih. Možda se tada prisjete svega ovoga pa krene ona "da valja" borba za jednakopravnost. Ali ona prava, ne ona na kakvu smo od njih navikli u ovih 20 godina.
