Andrijica Šimić je bio najslavniji hrvatski i bosansko-hercegovacki hajduk XIX stoljeća. Tijekom nekoliko desetljeća neslavne "karijere", Andrijica Šimić robio je i pljačkao, djelujući na širokom zemljopisnom prostoru od Ivan planine do dalmatinskog zaleđa. Lovili su ga i Osmanlije i Austrijanci, sve dok ga 1871. habsburški žandari, na dojavu lokalnog uhode, nisu uhvatili u dalmatinskom selu Runovici.
U tamnici u Kopru proveo je tridesettri godine. U tih trideset godina njegovu je slavu ustrajno širilo i guslarsko pjesništvo i mladi tabloidni tisak, sve dok se stari, brkati guslar nije pretvorio u neku vrstu ranog, predmodernog supkulturnog selebritija. Kad je 1904. pušten iz Kopra i poslan vaporom kući put juga, već je bio opjevan kao "heroj a ne zločinac". Iz današnje perspektive, morbidno proročanski zvuči podatak da ga je na splitskoj rivi sa slavljem i cvijećem dočekalo više tisuća znatiželjnika, kao u nekoj zlogukoj pretpremijeri nekih drugih mitinga koji će na toj istoj rivi u neka druga vremena slaviti neke druge ljude.
Do kraja života, Andrijica je Šimić, vele, živio kao "estradni umjetnik": išao je po selima i prićao za pare ljudima o svojim dogodovštinama, sve dok 1905. nije stigao u isto selo gdje je svojedobno izdan. Kao u nekoj reprizi starogrčke drame punoj harmatie i fatuma, tamo je opet upao u barufu i ubijen nožem. Tako je, na seoskom gumnu, završila priča o hercegovačkom Jesseju Jamesu i dalmatinskom Robertu Fordu, najnevjerovatniji od dinarskih vesterna kojih je naša kultura puna.
Pred nekoliko godina, razgovarao sam s jednim znancem koji je podrijetlom iz Rakitna u Hercegovini, koji mi je ispričao o zanimljivom obliku hajdučije koji je prakticirao spomenuti Andrijica. On bi se, veli, samo s gore spustio u dolinu, uz cestu koja iz Rame preko blidinjskih jezera vrluda put Čapljine. Tamo bi, uz rub ceste, položio ogrtač i otišao. Svaki trgovac u prolazu, bilo da je s juga nosio vino i voće, ili sa sjevera krzno i krumpir, znao je da na ogrtač mora ostaviti primjeren dar. Postojala je, naravno, mogućnost da Andrijice i njegovih ljudi uopce nema uokolo i da prođete bez danka nekažnjeno. Ali, malo je tko bio spreman riskirati, pa se hajdukov ogrtač punio i punio bez velikog truda. Tako je, ako je suditi po predaji, nastala provizija i "pinka" u Hrvata.
O tome da je narod granice kasnog XIX stoljeća imao razumjevanje za Šimićev "biznis", uopće nema dvojbe. Opjevali su ga uz gusle, slavili kao odmetnika, a prema predaji Split je njegov dolazak slavio tri dana. Nema uopće sumnje da je Šimićevo uzimanje "provizije" i posao "zaštite" bio sasvim sukladan narodnim običajima i tradiciji. Njegova nesreća, međutim, sastojala se u tome što mu je na vrat banula država koja za te narodne običaje nije imala dovoljno razumijevanja. U carevoj kraljevini, eto, nije se smjelo pljačkati i iznuđivati, pa se pravna država upela i strpala brkatog starca iza rešetaka istarskog pržuna. Nijednog suca nije bilo, eto, koji bi te davne 1871. imao razumijevanja za narodne običaje i koji bi rekao kako je davanje poklona kod nas "običaj, nagrada za dobro obavljen posao", te kako je pogotovo tako kad je posrijedi kvarljiva roba poput grožđa i voća.
