Povijest je učiteljica života. Pametni ljudi uče na tuđim, a budale na svojim greškama. Gore navedene izreke su samo neke koje upozoravaju kako je povijest važan segment u ljudskom intelektualnom razvoju.
Povijest nije samo skup kraljeva, careva i njihovih bitki, već obuhvaća i razumijevanje utjecaja povijesnih na buduće događaje. I tu se povijest javlja kao dvosjekli mač. Možda je najispravnije percipirati povijest kao novac: dobar sluga, ali loš gospodar. Pri korištenju povijesnih događaja kao putokaz za buduće djelovanje, važno je iskoristiti pouke koje su nam prošli događaji dali, ali istovremeno shvatiti i povijesni kontekst.
U posljednje vrijeme, točnije u posljednjih 20 godina, sve su češće reference aktualnih događaja na one u prošlosti.
Rečenica "Ovo je osveta Turcima za bunu protiv dahija", kojom je Ratko Mladić nagovijestio pokolj u Srebrenici, je sigurno utjecala na dio Mladićevih vojnika da budu revniji u izvršavanju zločinačke zapovijedi. Međutim, ova rečenica pravilno pokazuje i kako je civilizacijska razina vojske koja je počinila taj zločin u rangu s turskim janjičarima, navedenim dahijama, s početka 19. stoljeća. Vrijedi napomenuti i kako su vođe Prvog srpskog ustanka, na koji se odnosi Mladićeva rečenica, poslije svrgavanja strahovlade janjičara pokušali zavesti vrlo sličnu vladavinu u Beogradskom pašaluku, protiv kakve je i počeo ustanak.
Povod ovome tekstu je osvrt dr. Vahida Sendijarevića na izjave Mustafe Cerića u kojima se izražava simpatija prema Turskoj, posebice rečenica: "Turska je naša mati. Tako je bilo, tako će i ostati". Efendija Cerić svoje političke aspiracije pokušava vezati uz sentiment koji bi Bošnjaci trebali imati prema Turskoj, iako upoznat s tim kako je Otomansko carstvo koristilo vjeru uglavnom kao sredstvo lakše kontrole nad zauzetim područjima. Otomansko carstvo treba gledati kao jednu u nizu velikih sila koje su imale kontrolu nad ovim područjem, od Rimskog carstva i Bizanta, pa do Austro-Ugarske, uključujući i sve one sile koji su povremeno upadale na ovaj prostor. Razlike među navedenim carstvima su metode upravljanja koje su se mijenjale globalnim civilizacijskim napretkom, a zajednički cilj je iskorištavanje i iscrpljivanje pokorenih zemalja. Svaka okupacija podrazumijeva, u najmanju ruku, tlačenje lokalnog stanovništva.
Smatrati neke države tradicionalnim prijateljima je još jedna u nizu pogrešnih povijesnih pretpostavki. Kao i u spomenutom primjeru Turske, i ostale zemlje su naklonost nekim od ovdašnjih naroda ili vjerskoj skupini uvjetovale vlastitim interesom u određenom trenutku. SAD su, primjerice, u samo četiri godine – od 1991. do 1995., štetno ili korisno djelovale na račun svih zaraćenih strana s područja bivše Jugoslavije. Embargo na uvoz oružja štetan po Hrvatsku i BiH, Daytonski sporazum koji je priznao Republiku Srpsku po mjeri Radovana Karadžića, bombardiranje Srbije, te priznavanje nezavisnosti Kosova su neki od ključnih događaja na koje su SAD direktno utjecale tijekom posljednjih ratova. Uzeti za primjer jedan od navedenih događaja kao znak naklonosti SAD-a prema bilo kojem od naroda s područja bivše Jugoslavije znači ignorirati sve ostale primjere kojima se onaj prijašnji pobija.
Spremnost naroda da nekritički prihvati bilo koju površnu tezu kojom se sadašnje djelovanje pravda povijesnim događajima čini mnogo lakšim, u nedostatku bilo kakvog kvalitetnog razvojnog programa, zasnivati političke programe na strahu od ponavljanja prošlosti zanemarujući realne i aktualne probleme.
Ratni zločini se opravdavaju klanjima od početka pisane povijesti. Davno ubijene žrtve i davno umrli počinitelji zločina se tako, kao zombiji, vraćaju progoneći živuće koji im, po svemu sudeći, trče u zagrljaj.
