Centru za socijalni rad prijavljeno osam nasilnika

U tradicionalno patrijarhalnoj sredini u kojoj se do jučer nije niti javno spominjalo nasilje u obitelji polako su se počeli rušiti tabui vezani za ovu problematiku.

Sve učestalijom propagandom vladinih i nevladinih udruga o sprječavanju nasilja, ali i posljednjih godina stupanjem na snagu Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, i na području Ljubuškog se polako otkrivaju i prijavljuju slučajevi zlostavljanja.

Nasilje nije tabu tema

Kako nam je kazao ravnatelj Centra za socijalni rad Ljubuški Jozo Barišić, tijekom prošle godine ovaj je centar intervenirao u osam slučajeva obiteljskog nasilja.

"Zlostavljači su mahom bili muževi i očevi. U četiri slučaja nasilje je bilo izraženo u tolikoj mjeri da se majke s djecom moralo izmjestiti u sigurne kuće kako bi im se spasio život", kazao je Barišić. Naime, problem kod obiteljskog nasilja, unatoč donesenom zakonu, jest i taj što ga je trenutačno u praksi vrlo teško provoditi jer nisu osigurani popratni elementi koji bi zakon učinili maksimalno djelotvornim, uglavnom prekršajni sud zlostavljače "nagradi" samo s izrečenom uvjetnom kaznom. Zapadnohercegovačka županija nema niti jednu sigurnu kuću za zlostavljane osobe, a u pravilu se izmještaju žrtve, dok nasilnik ostaje u vlastitoj kući i prolazi samo s uvjetnom packom. Premda je zakon jasan kada su u pitanju zaštitne mjere po kojima bi se zlostavljač mogao udaljiti iz stana i zabraniti mu približavanje žrtvi, zlostavljana osoba je ta koja mora tražiti spas unutar sigurnih kuća.

Drugi problem je i taj što sigurne kuće prihvaćaju zlostavljanu osobu na svega šest mjeseci unutar kojih Centar mora iznaći rješenje gdje i kako dalje s njom, pa nije rijedak slučaj da se žrtvu opet vrati u sredinu iz koje je zbog nasilja izmještena.

ZHŽ nema sigurnu kuću

Što se tiče psihološkog profila zlostavljača, oni su najčešće duboko psihički poremećene osobe, ali takve da svoju agresiju izražavaju samo unutar četiri zida vlastite kuće i nad vlastitom obitelj, dok su za okolinu primjer dobrog obiteljskog čovjeka, supruga i oca. A i onda kada dođe do eskalacije nasilja kod njih i unutar njihovih obitelji, s njima se nema gdje, jer ustanova za liječenje i čuvanje takvih osoba ne postoji na području BiH. Iako se počelo malo glasnije govoriti o nasilju unutar ljubuških obitelji, pretpostavlja se da, kad su u pitanju ovakvi slučajevi, nije konačan broj ni osoba ni obitelji koje su svakodnevno suočene s maltretiranjem i zlostavljanjem, ali sredina u kojoj se odvija nasilje još uvijek zatvara oči pred takvim događanjima. A i same žrtve, zbog straha od negativnih reakcija i osuda okoline, ali i neizvjesnosti što i kako dalje nakon prijave, godinama trpe i fizičko i psihičko zlostavljanje ne znajući kako se othrvati obiteljskom nasilniku.